close
Prijeđi na sadržaj

Transhumanca

Izvor: Wikipedija
Transhumanca
BERJAYA Nematerijalna svjetska baština
UNESCO
BERJAYA
DržavaBERJAYA Albanija BERJAYA Andora BERJAYA Austrija BERJAYA Francuska BERJAYA Grčka BERJAYA Hrvatska BERJAYA Italija BERJAYA Luksemburg BERJAYA Rumunjska BERJAYA Španjolska
RegijaEuropa
Godina upisa2019
Ugroženostno
PoveznicaUNESCO:01470

Transhumanca ili transhumantno stočarstvo[1] (prema fr. transhumant, od trans- – 'preko' + lat. humus – 'zemlja')[2] je sezonsko kretanje ljudi i stoke između stalnih ljetnih i zimskih pašnjaka koje je svojstveno za Sredozemlje. Primjenjuje se najčešće u ovčarstvu, a obuhvaća dva smjera kretanja: tijekom toplijeg dijela godine odlazi se u viša planinska područja, a u hladnijem djelu godine spušta se u nizinske, dolinske krajeve. Stočari uglavnom imaju stalno boravište u nižim područjima. Tijekom ispaše u planinama žive u sezonskim naseljima gdje se bave i poljodjelstvom.[1]

U Hrvatskoj, ovaj se oblik stočarstva primjenjivao u Lici, Primorju i unutrašnjosti Dalmacije. Lički pastiri su od lipnja do srpnja boravili na velebitskim pašnjacima, a zbog oštre klime zimi bi se spuštali u Primorje. Primorski stočari su u proljeće odlazili u podgorje Velebita gdje su obrađivali zemlju, a ljeti bi stoku vodili na ispašu u nadgorje, iznad 1000 metara nadmorske visine da bi se u jesen vraćali u stalna naselja. U Zagori i Ravnim kotarima pastiri bi u skupinama odlazili sa stadima do sezonskih naselja u južnom Velebitu, Biokovu ili Dinari. U sezonskim se naseljima prikupljalo mlijeko od kojeg se poslije pravio sir.[2]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. 1 2 Transhumanca ili transhumantno stočarstvo. Proleksis enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 11. listopada 2014.Arhivirana kopija. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. listopada 2014. Pristupljeno 11. listopada 2014.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link) CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  2. 1 2 Transhumantno stočarstvo. Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Pristupljeno 11. listopada 2014.