close
Idi na sadržaj

Masakr u Kibji

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Masakr u Kibji
LokacijaKibja, Palestina
Datum14. oktobar 1953; prije 72 godine (1953-10-14)
Vrsta napadaNapad minobacačima i dinamitom
Mrtvih69 palestinskih civila
ŽrtvePalestinski civili
PočiniociBERJAYA Izraelske odbrambene snage Ariel Sharon

Masakr u Kibji dogodio se tokom Operacije Šošana, izraelske takozvane represalijske operacije koja se dogodila u oktobru 1953, kada je Jedinica 101 Izraelskih odbrambenih snaga, predvođena budućim izraelskim premijerom Arielom Sharonom, napala selo Kibju na Zapadnoj obali, koja je tada bila pod jordanskom kontrolom, i ubila više od šezdeset devet palestinskih civila, od kojih su dvije trećine bile žene i djeca.[1][2][3]

Uništeno je četrdeset pet kuća, škola i džamija.[4] Ariel Sharon je u svom dnevniku napisao da "Kibja treba biti primjer svima" i da je naredio "maksimalno ubijanje i oštećenje imovine". Izvještaji nakon operacije govore o provalama u kuće i njihovom čišćenju granatama i pucnjavom.[5]

Napad je uslijedio nakon prekograničnih racija sa Zapadne obale. Izrael je masakr u Kibji predstavio kao odgovor na napad na Yehudu, u kojem su ubijeni Izraelka i njeno dvoje djece.[1][6]

Masakr su osudili američki State Department, Vijeće sigurnosti UN-a i jevrejske zajednice širom svijeta.[7] State Department je opisao napad kao "šokantan" i iskoristio priliku da javno potvrdi da je ekonomska pomoć Izraelu prethodno obustavljena zbog drugih kršenja sporazuma o primirju iz 1949.

Napad

[uredi | uredi izvor]

Prema izvještaju Mješovite komisije za primirje, odobrenom popodne odmah nakon operacije, a koji je general-major Vagn Bennike dostavio Vijeću sigurnosti UN-a, napad na Kibju dogodio se uveče 14. oktobra 1953. oko 21:30, a izvela ga je otprilike polovina bataljona vojnika iz izraelske redovne vojske. Kasniji izvori navode da su snage činile 130 vojnika Izraelskih obrambenih snaga, od kojih je trećina došla iz Jedinice 101.[8] Američki predsjedavajući Mješovite komisije za primirje u svom izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a procijenio je da je u napadu učestvovalo između 250 i 300 izraelskih vojnika.[9] Napad je lično predvodio budući izraelski premijer Ariel Sharon, koji je u to vrijeme bio major u Izraelskim obrambenim snagama i komandant Jedinice 101.[10]

Napad je započeo minobacačkom baražom na selo sve dok izraelske snage nisu stigle do periferije sela. Izraelske trupe su upotrijebile torpeda iz Bangalorea kako bi probile bodljikavu žicu koja okružuje selo i minirale puteve kako bi spriječile intervenciju jordanskih snaga. Istovremeno, najmanje 25 minobacačkih granata ispaljeno je na susjedno selo Budrus. Izraelske trupe su istovremeno ušle u selo sa tri strane. Vojnici IDF-a naišli su na otpor vojnika i seoskih stražara, a u pucnjavi koja je uslijedila, ubijeno je 10-12 vojnika i stražara koji su branili selo, a jedan izraelski vojnik je lakše ranjen. Vojni inženjeri su dinamitom uništili desetine zgrada širom sela, ubivši desetine civila. Prema riječima historičara Rashida Khalidija, operacija je "digla u zrak četrdeset pet kuća sa njihovim stanovnicima unutra."[11] U zoru je operacija smatrana završenom i Izraelci su se vratili kući.[12]

Ariel Sharon je kasnije u svom dnevniku napisao da je dobio naređenje da nanese veliku štetu snagama Arapske legije u Kibji: "Naređenja su bila potpuno jasna: Kibja je trebala biti primjer svima." Originalni dokumenti iz tog vremena pokazali su da je Sharon lično naredio svojim trupama da postignu "maksimalno ubijanje i štetu na imovini", a izvještaji nakon operacije govore o provalama u kuće i njihovom čišćenju granatama i pucnjavom.[5] Posmatrači UN-a primijetili su da su uočili tijela u blizini vrata i tragove metaka na vratima srušenih kuća, a kasnije su zaključili da su stanovnici možda bili prisiljeni jakom vatrom da ostanu u svojim domovima.[13]

Međunarodna reakcija

[uredi | uredi izvor]

Hitni sastanak Mješovite komisije za primirje (MAC) održan je poslijepodne 15. oktobra, a većinom glasova usvojena je rezolucija kojom se osuđuje redovna izraelska vojska zbog napada na Kibju, kao kršenje člana III, paragrafa 2,62/ Opšteg sporazuma o primirju između Izraela i Jordana.

Vijeće sigurnosti UN-a potom je 27. oktobra 1953. usvojilo Rezoluciju 100. Dana 24. novembra, Vijeće sigurnosti UN-a usvojilo je Rezoluciju 101 i izrazilo "najsnažniju moguću osudu ove akcije".

Napad je univerzalno osudila međunarodna zajednica. Američki State Department je 18. oktobra 1953. izdao bilten u kojem izražava "najdublje saučešće porodicama onih koji su izgubili živote" u Kibji, kao i uvjerenje da odgovorni "trebaju biti pozvani na odgovornost i da treba poduzeti efikasne mjere kako bi se spriječili takvi incidenti u budućnosti".[14] State Department je opisao napad kao "šokantan" i iskoristio priliku da javno potvrdi da je ekonomska pomoć Izraelu prethodno obustavljena.[15] Pomoć, kako je Izrael obaviješten 18. septembra, bila je "odgođena" dok Izrael nije smatrao prikladnim da sarađuje s Ujedinjenim nacijama u Demilitarizovanoj zoni, u vezi s njegovim tekućim radovima na preusmjeravanju vode u blizini mosta Bnot Ya'akov;[16] to mjesto je odabrano kao prvobitna lokacija za dovod izraelskog Nacionalnog vodonosnika, ali će biti premješteno nizvodno do Galilejskog jezera kod Eshed Kinrota, nakon ovog američkog pritiska.[17]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. 1 2 Ganin, Zvi (2005), An Uneasy Relationship: American Jewish Leadership And Israel, 1948–1957, Syracuse University Press, str. 191, ISBN 9780815630517
  2. ↑ Shlaim, Avi (1999). The Iron Wall. Norton. str. 91. ISBN 0-393-04816-0.
  3. ↑ "Remembering the Qibya massacre of 1953". Wafa. 14. 10. 2021. Pristupljeno 3. 6. 2025.
  4. ↑ Benny Morris, Israel's Border Wars, 1949–1956: Arab Infiltration, Israeli Retaliation and the Countdown to the Suez War, Oxford University Press, 1993, pp. 258–9.
  5. 1 2 Benny Morris, Israel's Border Wars, ibid. pp. 257–276. esp. pp.249,262
  6. ↑ Byman, Daniel (2011). A High Price: The Triumphs and Failures of Israeli Counterterrorism. Oxford University Press. str. 22. Pristupljeno 14. 10. 2014.
  7. ↑ Avi Shlaim (2001). The Iron Wall: Israel and the Arab World. W. W. Norton & Company. str. 91. ISBN 0-393-32112-6. The Qibya massacre unleashed against Israel a storm of international protest of unprecedented severity in the country's short history.
  8. ↑ Morris, Benny (1993) Israel's Border Wars, 1949 – 1956. Arab Infiltration, Israeli Retaliation, and the Countdown to the Suez War. Oxford University Press, ISBN 0-19-827850-0. Page 246.
  9. ↑ Hutchinson, E.H. (1958) Violent Truce: A Military Observer Looks at The Arab-Israeli Conflict 1951–1955 Devin-Adair Co. New York. Page 161.
  10. ↑ Creveld, Martin van (30. 4. 2015). Moshe Dayan (jezik: engleski). Orion. ISBN 978-1-78022-752-8.
  11. ↑ Khalidi, Rashid. The Hundred Years’ War on Palestine: A History of Settler Colonialism and Resistance, 1917-2017. Ebook edition. London: Profile Books, 2020, 175.
  12. ↑ Ariel Sharon – Biography: 1953 Retribution Acts (Pe'ulot Tagmul) Arhivirano 27. 9. 2009. na Wayback Machine
  13. ↑ Greška kod citiranja: Nevaljana oznaka <ref>; nije naveden tekst za reference s imenom "S/PV.630"
  14. ↑ The Department of State issued a statement Arhivirano 9. 8. 2007. na Wayback Machine on 18 October 1953 (Department of State Bulletin, 26 October 1953, p. 552).
  15. ↑ New York Times, 19 October 1953, 1:5, cited in, Stephen Green, Taking Sides: America's Secret Relations with a Militant Israel, p.87
  16. ↑ Stephen Green, Taking Sides: America's Secret Relations with a Militant Israel. p.80
  17. ↑ Sosland, Jeffrey (2007) Cooperating Rivals: The Riparian Politics of the Jordan River Basin SUNY Press, ISBN 0-7914-7201-9 p 70
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Masakr_u_Kibji&oldid=3790006"