Revizija hrvatske povijesti
12. X 2013.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Posljednjih se dana u našoj javnosti sve češće govori o potrebi sveobuhvatne revizije (hrvatske) povijesti. Kao po nekom nepisanom pravilu, to pitanje najviše potežu pripadnici onoga pola naše političke i javne scene koji se obično svrstavaju u tzv. hrvatsku desnicu.

Tako je poznati (bivši) hrvatski politički emigrant i predsjednik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikola Štedul u nedavnom intervjuu Hrvatskom tjedniku izjavio, u povodu objavljivanja svog romana »Križar ili Duh slobode«, da »nam je (u Hrvatskoj) nasušno potrebna temeljita revizija povijesti«, a kao svojevrstan »prilog reviziji hrvatske povijesti« u istim je novinama u rujnu o. g. najavljen i izlazak nove knjige akademika Dubravka Jelčića »100 krvavih godina: XX. stoljeće u hrvatskoj povijesti«.

No nije to zapravo ništa novo. Još je u srpnju 1971., u jeku Hrvatskoga masovnog pokreta (iliti Maspoka), u švicarskome gradu Luzernu održan simpozij Hrvatske revije (urednik koje je bio Vinko Nikolić) na kojemu je hrvatski povjesničar u emigraciji franjevac Dominik Mandić objelodanio da je »nakon dugog prikupljanja izvora i razmišljanja odpočeo rad na reviziji hrvatske povijesti« pa je tom prigodom u svom autorskom članku, napisanom za taj simpozij, među tzv. pionire revizije hrvatske povijesti svrstao i isusovačkog svećenika i povjesničara Stjepana Krizina Sakača (najviše zbog njegove teorije o iranskom podrijetlu Hrvata).

Bauk »revizije povijesti« kruži, dakle, među Hrvatima već malo duže vremena, čak nekoliko desetljeća. Ali koja je njegova realna konzekvencija? Nikakva – jer upravo zato što to pitanje najviše ili isključivo potežu tzv. desničari (odnosno izrazito nacionalno ili domoljubno orijentirani povjesničari ili pisci o povijesti), pripadnici tzv. lijevog kraka hrvatske političke javnosti, ili oni koji se najčešće vode pod imenom »kritička historiografija«, na to samo odmahuju rukom ili na tu inicijativu čak reagiraju s vidljivim podsmijehom.

Osobno smatram da je ta njihova reakcija pogrešna (ili da, u najmanju ruku, nije pametna). Moje je mišljenje da tezu o potrebi revizije povijesti naprosto treba oteti hrvatskim »desničarima« i primijeniti je, na primjeren način, na aktualno stanje stvari u hrvatskoj historiografiji (kako onoj »lijevoj« tako i onoj »desnoj«), koja je u tako velikoj krizi i na tako niskim granama da joj je uistinu potrebna temeljita i sustavna revizija.

To, u biti, znači da je nužno promijeniti vladajuću paradigmu hrvatske povijesti, tj. podignuti postojeću hrvatsku historiografiju, ovakvu kakva je danas, na bitno viši i napredniji stupanj.

A o trenutačnome stanju stvari u hrvatskoj historiografiji rječito nam govore tri recentne knjige što su ih ove godine objavili povjesničari koji se, više ili manje, svrstavaju u domaću povjesničarsku elitu. To je knjiga Tvrtka Jakovine »Trenuci katarze: Prijelomni događaji XX. stoljeća« (Fraktura, Zagreb), zatim knjiga Ive Banca »Hrvati i Crkva: Kratka povijest hrvatskog katoličanstva u modernosti« (Profil, Zagreb) te monografija Miroslava Akmadže »Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj 1945.-1980.« (Despot, Zagreb & Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod).

Za Jakovininu knjigu, nažalost, ne mogu ustvrditi drugo nego da je debakl nad debaklima, promašaj kakav odavno nismo vidjeli u hrvatskoj historiografiji.

Jakovina na Filozofskom fakultetu u Zagrebu predaje, kao što i sam ističe u uvodu svoje knjige, Svjetsku povijest 20. stoljeća i povijest Hladnog rata. Vrlo zanimljiv i nadasve važan predmet – već i sam njegov naziv budi određeno strahopoštovanje. Jakovina je, međutim, u svojoj knjizi demonstrirao da uopće ne razumije koji su to pokretači i mehanizmi svjetske povijesti 20. stoljeća i zašto se ta povijest, osobito u drugoj polovici stoljeća, razvijala upravo tako kao što se razvijala.

Jakovina, prije svega, ignorira, zaobilazi i prešućuje fenomen informatičke (tehnotronske) revolucije, koji se na visokorazvijenom Zapadu dogodio već u prvoj polovici 70-ih i koji je imao vrlo važne i dalekosežne posljedice na sve ono što se, u planetarnim razmjerima, događalo u zadnja tri desetljeća 20. stoljeća.

Taj je Jakovinin previd to ozbiljniji i teži što informatička revolucija nije bila puki tehnološki, ili tehnološko-industrijski, fenomen (kako, sasvim pogrešno, rezoniraju pojedini hrvatski filozofi i sociolozi, uključujući i Matu Kapovića), nego je imala i svoje mnogo šire socijalne i političke implikacije, među kojima su kudikamo najvažnije – globalizacija i slamanje komunizma u Istočnoj Europi i svijetu.

 O uskoj i neraskidivoj vezi između tehnologije (konkretno, informacijskih tehnologija i informatičke revolucije) pisali su tijekom 20. stoljeća najveći umovi svijeta, među kojima su najdalekovidniji bili francuski paleontolog, futurolog i isusovac Pierre Teilhard de Chardin (1881.–1955.) te američki politolog i političar (poljskoga podrijetla) Zbigniew Brzezinski (1928.). 

Teilhard de Chardin bio je prvi čovjek na našem planetu koji je u povijesnofilozofskom smislu najavio dolazak Novoga doba, tj. jednoga sasvim novog povijesnog razdoblja koje će na tehnološkoj razini biti obilježeno kompjutorima, elektroničkim medijima i masovnim komunikacijama, a na društvenoj razini – globalizacijom (ili kao što se on najčešće izražavao: podruštvovljenjem, planetizacijom ili totalizacijom) čovječanstva. To je učinio u svojoj najpoznatijoj knjizi »Fenomen čovjeka« (što ju je pisao u Kini između 1938. i 1941.), kao i u nekoliko članaka i eseja napisanih sredinom 20. stoljeća što su poslije sabrani u knjigu »Budućnost čovjeka«. Na njega se onda lucidno nadovezao Brzezinski, koji je 1970. – godinu dana prije otkrića mikroprocesora a pet godina prije nastanka prvog mikroračunala – objavio svoje djelo »Između dva doba« na čijim je stranicama najavio uglavnom ono isto što i Chardin u svojim radovima, ali ne toliko na filozofskoj koliko politološkoj ili sociološkoj razini, a sukladno tadašnjim političkim interesima Sjedinjenih Američkih Država, kojih je on bio svojevrstan glasnogovornik.

Brzezinski je Sjedinjene Američke Države – kao zemlju domovinu prvih kompjutora – vrlo egzaktno okarakterizirao kao »sijača« ili »širitelja« tehnotronske revolucije u svijetu, na što je onda nadogradio i svoju drugu, još dalekosežniju tezu, da ta i takva Amerika, kao »sijač« nove tehnološke revolucije, ima puni mandat da postane apsolutnim svjetskim liderom, da se predstojeća globalizacija može odvijati samo pod američkim vodstvom (šire gledano: pod vodstvom najrazvijenijih zemalja Zapada), da je to proces koji tehnološki puno zaostaliji i inferiorniji Istok, na čelu sa SSSR-om, nikako neće moći pratiti te da su slom komunističkoga, Istočnog bloka i pobjeda kapitalističkoga Zapada nad njim u historijskom smislu ne-izbježni – kao što se već 20-ak godina nakon izlaska te knjige Brzezinskoga i dogodilo.

Svoj puni obol upravo ovakvu razvoju i ovakvu ishodu svjetske povijesti u drugoj polovici 20. stoljeća Brzezinski je, osim kao teoretičar, dao i na čisto praktičnom, tj. političkom planu – s jedne strane kao savjetnik za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Cartera (u razdoblju 1977.-1981. – kad se sve lomilo), a s druge kao suradnik, prijatelj i istomišljenik svog zemljaka Karola Wojtyle, koji je upravo u tom periodu (u listopadu 1978.) bio izabran za papu.

Sve je to, rekao bih, »šifra« ili magistrala za razumijevanje biti 20. stoljeća, osobito njegove druge (i puno važnije) polovice, no o tomu u Jakovininoj knjizi nema ni jedne jedine riječi.

Gotovo je nevjerojatno kako Tvrtko Jakovina kao relativno mlad povjesničar (rođen je 1972.), koji bi trebao biti pun svježih ideja i pun volje i elana za nova i nadahnuta povijesna istraživanja (usmjerena, uza sve ostalo, i na što bolje razumijevanje Novoga doba, jer je to bitan sastavni dio Svjetske povijesti 20. stoljeća, koju on predaje na fakultetu), doživljava i prezentira povijest na ovako površan i demode način.

Što je još gore, Jakovina gotovo da se i idejno solidarizira s vrijednostima staroga doba – razdoblja koje je, zapravo, najveći gubitnik svjetske povijesti 20. stoljeća. Tako se u njegovu uratku ama baš ništa ne može pročitati ni o Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS, kasniji OESS), vrlo složenom i delikatnom političko-diplomatskom procesu koji je, još u svojim povojima, započeo u drugoj polovici 60-ih, a na Konferenciji u Helsinkiju održanoj od 30. srpnja do 1. kolovoza 1975. urodio neprocjenjivo važnim i dalekosežnim političkim odlukama – koje su, u svojoj ukupnosti, također dovele do definitivne propasti Istočnog bloka. Jakovina, među ostalim, nigdje ništa ne piše ni o problematici ljudskih prava sadržanoj u Završnom dokumentu KESS-a 1975. koja je, na što je Brzezinski upozorio u svojoj knjizi »Veliki promašaj«, imala »posebno značajan utjecaj u ubrzanju procesa iščezavanja komunizma«.

Isto tako, Jakovina potpuno zaobilazi Drugi vatikanski koncil (1962.-1965.) i sve njegove konzekvencije na tijek svjetske povijesti u drugoj polovici 20. stoljeća.

Ali je zato u knjizi jako puno Tita, nesvrstanih, Istočnog bloka i Budimira Lončara, u kojemu Jakovina očito vidi jednu od najmarkantnijih ličnosti 20. stoljeća – tako da čak i jedno poglavlje nosi naslov »Kako su pregovarali Budimir Lončar i Saddam Hussein«.

Skandalozno je da se u njegovu djelu »Trenuci katarze« nigdje, ni na jednoj stranici, ne spominje nijedan papa, pa tako ni papa Ivan XXIII. (Angelo Giuseppe Roncalli), koji je bio inicijator i pokretač Drugog vatikanskog koncila, a ni papa Ivan Pavao II. (Karol Wojtyla), koji je zajedno s Brzezinskim, a poslije i s Reaganom, rušio komunizam u Istočnoj Europi i svijetu. Ali se zato Budimir Lončar – što se vrlo lako može provjeriti u kazalu imena, na kraju knjige – spominje čak 23 puta.

Jednako je tako poražavajuće i ono što je Jakovina sam o sebi napisao u »Uvodnoj riječi«, na prvim stranicama knjige. Točno ovako kaže: »Sviđa mi se što nešto mogu napisati i vidjeti to objavljeno ni 24 sata poslije, što je toliko drukčije od procesa objave u znanstvenim publikacijama koji katkada traje i po nekoliko godina, a zahvaća tek vrlo malo ljudi.« Time je Jakovina ujedno pokušao opravdati koncepciju svoje knjige koja je zapravo zbirčica već ranije objavljenih novinskih tekstova.

Smatram da ovako ne bi smio razmišljati nijedan profesionalni povjesničar – ako imalo drži do sebe i svoje reputacije.

O Jakovini sam razgovarao s njegovim kolegom i predavačem na istom fakultetu Ivom Bancem, jedne kasnoljetne ili jesenske večeri 2008.

Banac mi je rekao da ima dvije velike osobne zamjerke spram Jakovine. Prvo, što ne radi dovoljno na sebi i što se ne razvija. A drugo, što se u tolikoj mjeri vezuje za luzere nekadašnje YU-povijesti kao što su Budo Lončar, Josip Vrhovec i drugi.

Kada je to rekao, Banac je imao potpuno pravo, ali ja sad moram konstatirati da se prva njegova primjedba na račun Jakovine ujedno može odnositi i na njega samoga.

Nije mi svejedno kad nešto kritički govorim ili pišem o Bancu, jer ga, za razliku od Jakovine, smatram velikim hrvatskim povjesničarom. Točnije rečeno – bivšim velikim povjesničarom, budući da nakon svoga prvog velikog djela, knjige »Nacionalno pitanje u Jugoslaviji« (iz 1984.), on nikad nije napisao ili objavio nešto što bi se po kvaliteti i značaju moglo usporediti s tim njegovim uistinu blistavim prvijencem.

Osim toga, Banac kuži mnoge stvari koje Jakovina nikada neće skužiti – u što sam se i sam imao prilike uvjeriti kad sam s njim nekoliko puta razgovarao u razdoblju 2006.-2008. I sve u čemu me savjetovao dobro me savjetovao.

Nažalost, njegova najnovija knjiga »Hrvati i Crkva« – i ovaj se put radi o kompilaciji, o člancima prvotno objavljenim u mjesečniku Franjevačke provincije Bosne Srebrene »Svjetlo riječi«, što već samo po sebi upućuje na nimalo optimističan i utješan zaključak da naši vodeći povjesničari više nisu sposobni napisati suvislo originalno djelo, nego imaju snage tek za zbirke nečega što je već objavljeno – nudi nam starog (ne po godinama, nego po načinu razmišljanja), umornog i beskrvnog Banca, koji nije ni blizu one vertikale od prije nekoliko godina ili nekoliko desetaka godina.

Glavni problem nove Bančeve knjige može se izraziti u jednoj jedinoj rečenici: to je sinteza, ili pokušaj sinteze, nečega što, zapravo, još nije ni istraženo. A to je i inače boljka od koje pate mnogi hrvatski povjesničari ili pisci o povijesti – odnosno knjige što su ih oni napisali.

Banac, kao vrstan profesionalni povjesničar, vrlo dobro zna da historiografskoj sintezi prethodi složen, mukotrpan i dugotrajan proces istraživanja – kojemu, opet, prethodi postavljanje istraživačkog pitanja ili istraživačke teze. Ovdje, u ovoj njegovoj knjizi, ne vidi se da je provedeno neko sustavnije istraživanje, u pravom smislu riječi. Banac, doduše, misli, pa to i kaže u predgovoru, da je nešto oko svoje teme, »Hrvati i Crkva«, istraživao (nekih mjesec dana, u Arhivu Bosne i Hercegovine). Ali – to nije to. U svakom slučaju nije dovoljno. Jer da jest, onda bismo iz njegove knjige doznali nešto doista novo. Ovako je to bljedunjavo ponavljanje ili »sinteza« svih onih činjenica (tzv. općih mjesta) koje smo već otprije znali – o Crkvi u Kraljevini Jugoslaviji, o Katoličkoj akciji, o Stepincu i suđenju Stepincu nakon Drugog svjetskog rata, o Crkvi u NDH, o Beogradskom protokolu 1966...

Ljetos sam s veseljem otvorio Bančevu knjigu vjerujući da ću u njoj otkriti i pročitati nešto novo o temi koja me zanima – o odnosu između Hrvata i hrvatske Katoličke crkve. Listao sam knjigu nekoliko sati, pročitao (doduše, dijagonalno) nekoliko poglavlja, no za čitavo to vrijeme nisam podvukao ni jednu jedinu rečenicu. Onda sam od čitanja te knjige odustao.

Pisati sintezu, o bilo kojoj temi, bez prethodno provedenog temeljitog istraživanja – to je kao da u početku imaš same nule pa onda te nule jednostavno skupiš na hrpu i na kraju dobiješ puki zbroj nekoliko takvih nula. To je, u najkraćem, rezime ove Bančeve knjige.

Da se malo bolje zagrijao za svoju temu, Banac je mogao napraviti čuda. Djelovanje hrvatske Katoličke crkve u Jugoslaviji, najprije jednoj (1918.-1941.), a onda i drugoj (1945.-1991.) – pa tu bi se moglo napraviti ne jedno nego nekoliko remek-djela. Ući, primjerice, u prapovijest velikog projekta Katoličke crkve Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata, još za mandata nadbiskupa Stepinca, kojega je za tu ideju, početkom druge polovice 30-ih, zagrijao i oduševio njegov »softver« Stjepan Krizin Sakač. Pa otvoriti pitanje je li, zašto i koliko taj Crkvin projekt bio ponajprije u funkciji naglašavanja teze o kontinuitetu hrvatske povijesti (od ranoga srednjeg vijeka naovamo), i koliko je takav angažman Crkve bio, zapravo, nastavak i nadogradnja poznatih nastojanja vodećih predstavnika pravaške ideologije u 19. stoljeću. To bi bio pravi i intrigantan istraživački potez, tu bi se, sigurno, otvorile mnoge perspektive.

Ali zato, na drugoj strani, imamo Miroslava Akmadžu koji je sušta suprotnost Ivi Bancu (iako obojica pišu o istoj temi, tj. o Crkvi). Jer, dok se Bancu, očito, više ne da, Akmadži se itekako da. Bancu je vjerojatno glupo i besmisleno sjediti nekoliko mjeseci ili godina bez prekida u Hrvatskom državnom arhivu, ali Akmadža se iz te ustanove jednostavno ne da. Pa kao što u HDA postoji inventar koji se sastoji od radnih stolova, stolica, lampi, utičnica za struju, koševa za smeće itd. – tako je i Akmadža, u tom redoslijedu stvari, sastavni dio toga HDA-inventara, te je dotični naprosto nemoguće zamisliti bez njega.

Dakle, Akmadža nešto doista istražuje, to traje već prilično dugo i rezultat tih njegovih istraživanja jest čitava serija knjiga, među kojima je i ova najnovija, »Katolička crkva u komunističkoj Hrvatskoj«. Ali Akmadža ima drugi problem, koji Bancu, zacijelo, nije svojstven: on od svojih istraživanja jednostavno ne zna napraviti pravu sintezu. Štoviše, on nije kadar postaviti ni suvislo istraživačko pitanje, pa samo beskrajno i jednolično prepričava hrpe i hrpe dokumenata što ih zatekne u arhivima.

On naprosto nije sposoban obraditi i »probaviti« tu silnu građu do koje dolazi svojim neumornim sjedenjem u HDA; on nju prezentira, u svojim knjigama, u sirovom ili polusirovom obliku, tako da umjesto cjelovitoga historiografskog djela imamo na kraju poluproizvode. Što je najgore, Akmadža u tim svojim prepričavanjima nerijetko i nije baš najkorektniji, pa katkad nešto prešuti, drugi put nešto malo pretjerano gurne u prvi plan, već kako se njemu svidi, tako da tebi, kao potencijalnom istraživaču, ne preostaje drugo nego da sam odeš u Arhiv i pročitaš dokument koji te zanima u originalu, od A do Æ, umjesto da se uzdaš u sva ta njegova pusta i mediokritetska prepričavanja.

Osim toga, Akmadža »fula« u još jednome: on i dalje živi onaj nekadašnji život hrvatske Katoličke crkve u Jugoslaviji kad je ona bila mučenica. I taj mučenički gard brižljivo čuva i ističe u svojim knjigama, pa iz te začarane ljušture kao da nikako ne može izaći. Uvijek se pitam čemu to. Iz rata s komunizmom i komunističkom Jugoslavijom Crkva je izašla kao pobjednica, pa hajde da jednom od tih, uvjetno rečeno, »crkvenih« povjesničara vidimo i nešto od tog pobjedničkog garda, od tog herojskog držanja vodećih protagonista Crkve u Hrvata! Ta valjda su Tomislav Šagi-Bunić, Franjo Kuharić, Æivko Kustić, Vladimir Stanković, Frane Franić i ini nešto za svoga života i napravili.

Crkva nikada nije bila mala, ona je i danas velika (usprkos evidentnoj krizi u kojoj se nalazi); ali velika Crkva traži i velike povjesničare, a ne arhivske miševe poput Akmadže.

Nedavno sam se sastao s predsjednikom Josipovićem i rekao mu da je stanje u hrvatskoj historiografiji takvo da je prijeko potrebna »revizija povijesti«. Njegova me reakcija još više uvjerila u nužnost te revizije. Upitao me, zatečeno, kako bi se u sklopu te revizije trebalo tretirati pitanje raspada Jugoslavije. I predsjedniku Josipoviću jasno je da ta složena tema, zapravo, još nije ni načeta.

Prostor mi dopušta da samo taksativno nabrojim najbitnije točke »revizije povijesti«, onako kako je ja vidim, a njihova opširnija obrazloženja ostavio bih za neku drugu priliku.

Prvo, kada je o periodizaciji svjetske povijesti riječ, treba napustiti zastarjelu, u biti otrcanu marksističku periodizaciju na načine proizvodnje (feudalizam, kapitalizam, socijalizam) i uvesti periodizaciju na doba (ages), onako kao što čine, među ostalima, Zbigniew Brzezinski, Francis Fukuyama i Manuel Castells. Dakle – agrarno doba, industrijsko doba i informacijsko (tehnotronsko) doba. A između ta tri doba imamo dvije revolucije: industrijsku i informatičku (tehnotronsku).

Drugo, u istraživanju i interpretaciji svjetske povijesti 20. stoljeća treba pomno sagledati sve učinke informatičke revolucije, i na užem, tehnološkom, i na širem, socijalnom i političkom, planu. U taj tematski kompleks obvezatno ulazi i globalizacija (pod američkim leadershipom) te definitivna pobjeda Zapada (Amerike) nad Istokom (Sovjetskim Savezom) izvojevana u razdoblju 1970.-1990.

Treće, u analizi američke vanjske politike u drugoj polovici 20. stoljeća valja se maknuti što je više moguće od Kissingera (kojemu Jakovina u svojoj knjizi posvećuje čitavo poglavlje), a maksimalno se baviti Brzezinskim (kojega Jakovina jedva da i spominje). Jer, Kissinger je u američkoj vanjskoj politici bio statična, a Brzezinski dinamična varijanta. Kissinger je bio za ravnotežu između dva bloka, za status quo, dok je Brzezinski zagovarao radikalne promjene i otvoreno radio na rušenju komunizma u Istočnoj Europi i svijetu.

Ono što se stvarno dogodilo u zadnjoj četvrtini 20. stoljeća – to je bila realizacija opcije Zbigniewa Brzezinskog. On je, osim toga, zanimljiv i zbog uspostavljanja alijanse SAD-a i Vatikana u njihovoj zajedničkoj borbi protiv komunizma.

Četvrto, u istraživanjima raspada Jugoslavije i srpsko-hrvatskog (ili hrvatsko-srpskog) sukoba dužnu pozornost treba posvetiti ne samo teritorijalnoj nego, i to prije svega, vremenskoj dimenziji sukoba između Hrvata i Srba. Sukob između ta dva naroda nije bio samo teritorijalne naravi (oko granica, veličine državnog teritorija itd.) nego i vremenske. U vremensku dimenziju sukoba ulaze, prije svega, različit odnos Hrvata i Srba (tj. njihovih elita u određenim povijesnim etapama) prema prošlosti i budućnosti, njihov različit odnos prema svjetskoj povijesti te različita gledanja jednih i drugih na kategorije kontinuiteta i diskontinuiteta unutar vlastitih nacionalnih historija.

Vremenska je dimenzija sukoba mnogo složenija od teritorijalne i od istraživača zahtijeva neusporedivo veći intelektualni napor. Ali zato vodi i do puno većih i trajnijih spoznaja, pa, vjerojatno, i do cjelovitijeg odgovora na pitanje zašto su se i oko čega, zapravo, konfrontirali Hrvati i Srbi.

Peto, potrebna je temeljita demitologizacija 1971., odnosno vladajuće interpretacije Hrvatskoga masovnog pokreta (Maspoka ili Hrvatskog proljeća). U sklopu te demitologizacije valja odgovoriti na ova pitanja:

Prvo, koliko je Masovni pokret ubrzao, a koliko odgodio ustavne promjene i rad na donošenju novog Ustava SFRJ i SRH – na temelju kojega je Hrvatska 1991. na 1992. bila međunarodno priznata?

Drugo, u čemu se sastojao i kolikih je razmjera bio angažman tajnih službi (tzv. Udbe) u studentskom štrajku u studenome 1971. i u još nekim bitnim etapama i događajima iz 1971.?

I treće, zašto se hrvatska Katolička crkva nije htjela staviti na čelo Masovnog pokreta?

Najteže će nas do odgovora na ta pitanja dovesti Bančeva beatifikacija 1971., sadržana u njegovoj, u biti besmislenoj, sintagmi »Hrvatski reformni pokret«.

I šesto, nužna je revalorizacija nekih ličnosti iz hrvatske nacionalne povijesti. Smatram da bi prvi na red trebao doći Stjepan Krizin Sakač (1890.-1973.), koji sasvim nezasluženo nosi aureolu jednog od najvećih falsifikatora hrvatske povijesti.

Google+

EDM revolucija
11. X 2013.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Kad u mnogim našim novinama ili časopisima naiđem na rubriku posvećenu popularnoj glazbenoj kulturi, uvijek se pomalo rastužim i upitam u kojem to vremenu ili u kojoj godini živimo: tj. živimo li u drugoj dekadi 21. stoljeća ili još u sedamdesetim ili osamdesetim godinama prošlog stoljeća.

Toliko se toga od onih tzv. »zlatnih« vremena – mislim, konkretno, na rokerski new wave iz druge polovice 1970-ih, kao daleko najproduktivnije i najkreativnije razdoblje u cjelokupnoj povijesti rocka – dogodilo i promijenilo, a ovdje, u ovoj domeni o kojoj sada govorim (na području praćenja popularne glazbene kulture ovdje, u Hrvatskoj), vrijeme kao da je zauvijek stalo.

O tome sam još prije 15-ak godina – da, prošlo je otada desetljeće i pol! – razgovarao s našim istaknutim rock-kritičarem Aleksandrom Dragašem. Ako se ne varam, on je tada bio urednik u izdavačkoj kući Croatia Records; dapače, taj smo razgovor i vodili u njegovu uredu u CR-u. Rekao sam mu, tada, 1999., da vrijeme rocka neumitno prolazi a da na dnevni red dolazi nešto sasvim drugo i radikalno novo: doba elektronske plesne glazbe (i njoj odgovarajuće kulture).

Nije mi dao za pravo, branio je svoje stavove i uvjerenja (što osobno iznimno poštujem, volim kad netko konzekventno stoji iza svojih riječi i djela). U međuvremenu se, međutim, dogodilo upravo ono što sam mu te godine najavljivao: generalni sumrak i dekadencija rocka i pripadajuće mu kulture, a veliki uspon i velika afirmacija elektronske plesne glazbe. Dogodila se cijela jedna glazbena (ali i šire gledano: kulturna) revolucija, kao svojevrsan pandan ali i sasvim prirodna i logična posljedica informatičke (ili kao što je to Zbigniew Brzezinski znao govoriti: tehnotronske) revolucije, koja, zapravo, još uvijek traje i čiji smo svi mi svjedoci i protagonisti.

Ono što je rock bio u drugoj polovici 20. stoljeća (s naglaskom na 1960-te, 1970-te i 1980-te), to je danas konglomerat šarolikih a opet međusobno srodnih i bliskih stilova (trance, house, electropop itd.) koji se najčešće vode pod skupnim imenom »electronic dance music« (skraćeno EDM) – ali, naravno, na jedan sasvim drugačiji način i u jednome sasvim drugačijem smislu (i, naposljetku, s jednim sasvim drugačijim shvaćanjem života i svijeta). Drugim riječima: ono što su nekada bili Beatlesi, Bob Dylan, The Queen ili The Buzzcocks, to su danas Armin van Buuren, Avicii, Tiësto ili Calvin Harris. Kome to nije jasno – taj ili ništa ne razumije ili je u vrlo ozbiljnom sukobu s vremenom u kojem živimo.

U Hrvatskoj, međutim, popularnu glazbenu kulturu profesionalno, kao novinari i kritičari, i dalje prate omatorjeli rokeri, što je, po mom mišljenju, jedan od većih problema s kojima se suočavaju hrvatski mediji. Piše se, nadugačko i naširoko, o efemernim stvarima i fenomenima a ne prati se ono što slušaju i u čemu uživaju današnji mladi.

Definitivno je prošlo vrijeme kada smo se sprdali s pojmom »dance glazba« i kada smo tobože »ljigavom« i »potrošnom« danceu suprotstavljali »kreativan« i »društveno angažiran« rock.

To je još imalo nekakvog smisla tamo negdje sredinom 1990-ih, kada je na hrvatskoj pop-glazbenoj sceni dominirao tzv. hrvatski dance, kao neka naša (naravno, izvitoperena) inačica tada aktualnih svjetskih glazbenih strujanja. To je doista bilo vrlo loš pravac ili stil, i njega je uistinu trebalo uništiti (što sam, koliko sam mogao, i učinio u svom velikom »Izvještaju o hrvatskoj pop glazbi«, objavljenom, u dva separata, u Globusu u prosincu 1995.). Ali prava alternativa tom hrvatskom danceu nije bio nekakav novi povratak na rock i rock-vrijednosti nego istinsko ili definitivno »ukapčanje« u svijet nove, elektronske plesne glazbe koja je već tada bila u velikoj ekspanziji.

Zato sam tada, 1995., kao kontrapunkt ili »opozit« hrvatskom danceu i afirmirao Dinu Dvornika, koji je genijalno kužio u kom smjeru se razvija popularna glazba, ali i onu prvu, najraniju fazu Nine Badrić koja je bila plod njezine suradnje s kompozitorom i producentom (nažalost, danas posustalim) Denisom Curmanom.

Odonda, od 1990-ih, glazbu uglavnom pratim privatno, a to što pratim ili slušam u biti je repertoar koji se svakodnevno vrti i smjenjuje na superpopularnoj internetskoj radio-postaji »Energy 98«. Nisam se nikada bavio proučavanjem tko stoji iza te radio-postaje, no doživljavam je kao trust mozgova koji pomno analizira sve ono što se događa u svijetu komercijalne ali istodobno i vrlo kvalitetne (da baš ne kažem: progresivne – što je pomalo izlizana i kompromitirana riječ još iz prastare rokerske terminologije) elektronske plesne glazbe, te u konačnici odlučuje što valja a što, opet, ne valja puštati, tj. promovirati i gurati.

Repertoar na internetskoj radio-postaji »Energy 98« zlatni je presjek onoga što se trenutačno događa u svjetskome EDM-u, ali s naglaskom na tzv. europski ili bjelački pristup koji je – važno je naglasiti - totalni opozit američkom ili, uvjetno rečeno, crnačkom pristupu. Znači, nema repanja, nema »zavijanja«, nema soula ili R&B-a (osim u naznakama); naglasak je na lijepim i čistim melodijama, lijepom i kristalno čistom pjevanju, te općenito na glazbenoj estetici kao takvoj – tako da se taj odvojak EDM-a može shvatiti, koliko god to na prvi pogled zvučalo čudno, i kao svojevstan revival stanovitih vrijednosti što su se afirmirale još u klasičnoj glazbi (od Bacha i Mozarta nadalje).

Rokerskim rječnikom rečeno – radio postaja »Energy 98« ne afirmira i ne promiče koncepciju Rolling Stonesa, nego koncepciju Beatlesa, što je ujedno – i na svu sreću - i dominantna struja u cjelokupnome današnjem EDM-u.

Ovdje bi sad valjalo upozoriti na neke uobičajene predrasude koje mnogi neupućeni imaju prema elektronskoj plesnoj glazbi.

Prva predrasuda glasi: ta je glazba namijenjenja »partijanju«, a njezini su slušatelji i poklonici – »partijaneri«.

Pogrešno: ta se glazba ponajprije sluša i doživljava individualno. Mladi je non-stop slušaju na svojim iPodovima ili mobitelima – kod kuće, u tramvaju, na školskim odmorima, u šetnjama; ja je, opet, najčešće slušam navečer kad radim ispred kompjutora ili neposredno prije spavanja. Ta se glazba pritom ne mora nužno slušati glasno; kako su, osim ritmova, uvijek u prvom planu lijepe i profinjene melodije, može se slušati i tiho.

Ali, naravno, kada neki DJ, ili više njih, priređuje »koncert«, tada to nije koncert u klasičnom (pop-rock) smislu nego – party. Pa kao što smo nekada imali tzv. stadionski rock (koji još nije odumro, iako odumire), tako danas imamo i - stadionske partyje.

Druga se predrasuda odnosi na same DJ-ove. Uobičajena je predodžba o DJ-evima kao o nekim čudnim, zatucanim tipovima s kapicom na glavi i slušalicama u ušima, koji na svojim uređajima (tj. za miks-pultovima) stalno nešto bjesomučno vrte i miksaju, od već postojećih stvari ili dijelova mehanički sklapaju neke nove cjeline, u biti ponavljaju ono što je već ranije stvoreno ili skladano – i pritom vječito, kao idioti, dižu ruke u vis, ispred svojih mnogobrojnih fanova, u velikim sportskim dvoranama ili na stadonima.

Današnji DJ-evi su, međutim, nešto sasvim drugo: to su u prvome redu kompozitori i producenti, zatim intelektualci (ne u smislu formalne naobrazbe nego u svom generalnom gardu, kao osobe), a uza sve to i – biznismeni.

U dosadašnjem pop-mainstreamu ili na estradi (rock je tu ipak bio svjetli izuzetak) – pa i u ovome popu koji je i danas još aktualan – bio je, ili još uvijek jest, u prvome planu samo izvođač. Svjetla reflektora bila su uperena samo u njega – u dotičnoga pop-pjevača ili pjevačicu. A za kompozitora pjesama u njihovoj izvedbi nitko nije ni pitao.

Sada je ta nepravda ispravljena. Sada je u prvom planu skladatelj i producent, dakle DJ, dok je pjevač u čitavoj toj priči tek najobičnija »radna snaga«. On je samo taj koji ima zadatak prenijeti, odnosno realizirati, DJ-evu glazbenu ideju ili viziju. (I to ne kako on hoće ili kako se njemu sviđa, nego kao DJ misli da treba.)

Koliko sam ja osobno upućen u povijest EDM-a, ranije nije bilo tako. Ranije su i sami DJ-evi pjevali – ne svi, ali svakako neki. Tako je, mislim, radio njemački glazbenik i producent Paul van Dyk, koji danas uživa status iskonske legende elektronske plesne glazbe (iako je i dalje aktivan, ali ne više u onoj svojoj nekadašnjoj snazi i inspiraciji).

Moj prijatelj i veliki poznavatelj EDM-a, Mirko Barbir iz Rijeke, tvrdi da je preokret, u tom pogledu, napravio glasoviti nizozemski DJ Tiësto, i to na svom kultnom albumu iz 2004. »Just Be«. Otada, kaže on, počinje praksa da DJ za svoje pjesme angažira nekog poznatog (ili manje poznatog, a nerijetko i nepoznatog) pjevača ili pjevačicu – koji obvezatno mora biti vrhunski interpretator kako bi zamišljena pjesma zvučala što savršenije, budući da današnji EDM općenito teži apsolutnoj perfekciji.

Jedna od naročito uspjelih kolaboracija na tom planu jest ona nizozemskoga DJ-a i glazbenog producenta Armina van Buurena i engleske pjevačice Sophie Ellis-Bextor u pjesmi i grand-hitu iz 2010. »Not Giving Up On Love«, skinutoj s Arminova predzadnjeg albuma »Mirage«.

Mnoge pjesme u EDM-u nastaju timski, ali pod vrhovnom palicom DJ-a kao neprikosnovenog šefa ekipe. Zagrebački novinar Tomislav Novak (jedan od rijetkih koji već godinama sustavno prati tu scenu) DJ-eve u tom pogledu uspoređuje sa »showrunnerima« koji rukovode ekipom koja radi, odnosno »štanca«, TV-serije. Mirko Barbir mi je pak za metodu skladanja slavnog francuskog DJ-a i producenta Davida Guette rekao sljedeće:

- On ima svoju firmu i na sastancima, kao premijer, vodi »sjednice«, pa svojim suradnicima, odnosno podređenima, od kojih svatko ispred sebe ima laptop, kaže: »Ovo ovdje mijenjaj, ovo ovdje treba ispočetka...« Tako jedan hit radi tim od pet-šest ljudi. DJ-evi su šefovi, dok ovi ostali rade »za siću«...

Treći prigovor na račun dancera od strane rokera glasi da su oni, danceri, društveno i politički neangažirani, dok je rock oduvijek bio simbol mladenačkog buntovništva.

Ta primjedba stoji, ali pritom treba imati na umu jednu važnu činjenicu.

Rock je bio na svom vrhuncu u ono vrijeme kada se činilo, i u to zdušno vjerovalo, da čovjek, dakle i pripadnik mlade generacije, može mijenjati svijet i društvene odnose.

Danas je, naprotiv, jasno da je to puka utopija i da je kapitalizam vječan i nezamjenjiv. Zato protagonisti EDM-scene polaze od teze (naravno, prešutno, jer oni nemaju ideologiju u onome smislu kao što su je imali rokeri) da kapitalizam ne treba rušiti, jer to nema smisla, nego da u njemu treba, ako je to ikako moguće, znati uživati.

U tom je smislu EDM savršeni izdanak globalnog kapitalizma, jednako kao što je to, npr., i vrhunski nogomet.

No ipak – današnji dance glazbenici i nisu baš toliko društveno neaktivni, ali ta njihova angažiranost nema ničeg zajedničkog s rušilaštvom. Najčešće je riječ o visokoj ekološkoj osviještenosti, o brizi za prirodu i životinje i sl.

I peto, aktualna je EDM scena bjelodani dokaz da danas, u biti, više nema strogo odvojenih stilova. EDM jest, doduše, pravac za sebe, ali u sebi objedinjuje gotovo sve dosadašnje stilove i žanrove, uključujući klasiku i rock. Mnoge aktualne EDM pjesme počinju s kratkim instrumentalnim uvodom koji asocira na klasiku (recimo, na Mozarta), a očigledno je i »usisavanje« raznih rock-elemenata, pri čemu DJ-evi ne zaziru ni od upotrebe električnih gitara. I opet je tu na djelu (tehnološka) superiornost EDM-a u odnosu na rock: rock nije u stanju usisati elektroniku (osim u vrlo ograničenim razmjerima, npr. u repertoaru američke grupe R.E.M.), dok elektronska plesna glazba pojedine rock-sastojke vrlo često tretira kao sirovinu.

Ovih sam dana o ovoj temi opširnije porazgovarao sa zagrebačkom akademskom glazbenicom i profesoricom teorijskih predmeta Denis Vasilj, koja predaje u tri škole u Zagrebu: u Srednjoj glazbenoj školi Zlatko Baloković, u privatnoj Osnovnoj školi »Kreativan razvoj« i u Privatnoj gimnaziji Dr. Časl. Prof. Vasilj upravo radi na svojoj doktorskoj disertaciji (posvećenoj hrvatskoj glazbenoj pedagoginji i pijanistici Elly Bašić), a kako je svakodnevno u najbližem kontaktu s mladima, i to onima od 14 do 20 godina starosti, posvjedočila mi je iz prve ruke o stupnju popularnosti EDM-a kod hrvatske mladeži. Ali i ne samo elektronske plesne glazbe nego i – narodnjaka!

Denis Vasilj je 24. rujna o.g. na simpoziju Hrvatske udruge korporativnih rizničara, u Rovinju, održala predavanje na temu »Uloga glazbe i pjevanja u svakodnevnom životu čovjeka«, u kojemu je istupila s tezom da mladi u Hrvatskoj podjednako pozitivno regiraju na veliki svjetski hit »Good Feeling« američkoga glazbenika Flo Ride i na regionalni narodnjački hit Halida Bešlića »Miljacka«. Kad sam je zamolio da mi tu svoju tezu obrazloži, rekla mi je:

- Moji učenici znaju od početka do kraja i »Good Feeling« i »Miljacku«. To govori o tome da oni nisu ideološki predodređeni samo za jednu vrstu glazbe. Današnja omladina ima sintetizirani ukus: nije nužno da mladi prihvaćaju samo dance, nego isto tako vole i narodnu glazbu. I jedna i druga vrsta glazbe – konkretno, i »Good Feeling« i »Miljacka« - budi kod njih iste emocije; drugim riječima, oni su podjednako emotivno angažirani i kod jedne i kod druge pjesme.

Prof. Vasilj istodobno ističe da je, barem u onim školama u kojima ona predaje, najmanje učenika koji su poklonici rocka. »Rock slušaju samo neki, i to najčešće djeca roditelja koji su i sami rock-fanovi, odnosno rokeri u poznim godinama« - kazala mi je. I to njezino zapažanje upečatljivo svjedoči o uistinu tektonskim kulturološkim promjenama u hrvatskome društvu, odnosno u hrvatskoj mladeži.

O samoj EDM-glazbi Denis Vasilj ima vrlo visoko mišljenje, smatra da je to zamjetan napredak u odnosu na sve dosadašnje stilove u svjetskoj popularnoj glazbi, a kao njezinu najveću prednost ili vrlinu ističe:

- To je sjajna sinteza, ili sjajno sabiranje svega. Glavni je zgoditak svih tih pjesama što imaju u sebi puno različitosti kratkog trajanja, a istodobno - svi ti dijelovi imaju vrlo jasnu poveznicu ili leit motiv koji se u pjesmi nekoliko puta ponavlja ili preslikava. Za razliku od strukture klasične pop-pjesme, koja ima čvrstu ritmičku strukturu, ritmička struktura EDM-pjesama je promjenjiva; tu imamo i ubrzanja i usporavanja, znači jedno potpuno razbijanje ritma. Sa svim tim promjenama unutar jedne te iste pjesme, DJ-evi su se uspjeli približiti današnjem mladom čovjeku koji, zapravo, nema moć duge koncentracije.

EDM je, naravno, i veliki biznis (barem onaj vrhunski, a o njemu i jest riječ u ovome tekstu). Kolega Tomislav Novak tvrdi da David Guetta po jednome nastupu zaradi oko 35 tisuća eura (barem mu je toliki bio honorar u zagrebačkoj Areni, prije dvije godine), a kako godišnje napravi i po 250 koncerata – nije teško izračunati koliki mu je ukupni godišnji prihod (ili dobit).

Američki časopis Forbes nedavno je objavio da je američki EDM-glazbenik Skrillex (koji po glazbenom izričaju, doduše, ne spada sasvim u ovu našu EDM-priču) u proteklih godinu dana zaradio oko 15 milijuna dolara.

1. Armin Van Buuren feat. Trevor Guthrie: This Is What It Feels Like

8. Calvin Harris ft. Ellie Goulding: I Need Your Love

11. John De Sohn feat. Andreas Moe: Under The Sun (Where We Belong)

12. Cédric Gervais & Howard Jones: Things can Only Get Better

Ova moja osobna top-lista najboljih EDM-pjesama iz tekuće, 2013. godine je kompromis između dva kriterija.

Prvi je kriterij da na top-ljestvici budu zastupljeni trenutačno uistinu najveći i najpoznatiji DJ-evi, tj. da na njoj (gotovo) nitko ne bude izostavljen.

Drugi je kriterij više »kritičarski«: nastojao sam uvrstiti i pjesme nešto manje poznatih i razvikanih DJ-eva i producenata, sa (zasad) nešto skromnijim posjetom na You Tubeu, ali takve pjesme koje su ovoga trenutka uistinu »najbolje od najbolje«. Pritom sam se držao i kriterija urednikâ internetske radio-postaje »Energy 98«, koja među svim postojećim radio-postajama najsustavnije prati i promovira ovu vrstu glazbe.

Pjesma koja je ujedinila oba kriterija jest ovogodišnji hit Armina van Buurena »This Is What It Feels Like«. Moja je teza vrlo jasna: kad bi danas postojali i djelovali Beatlesi, tj. John Lennon i Paul McCartney u svojim najkreativnijim godinama, oni bi pisali i izvodili skladbe poput ove. Taj je Arminov hit svojevrsno EDM-izdanje slavne pjesme Beatlesa »Hey Jude« (ili neke njoj slične).

Drugoplasirani Avicii, ljubimac najmlađe generacije EDM-a, upečatljiv je primjer – govorim o njegovom hitu »Wake Me Up« - kako moderni elektronski dance s lakoćom može »usisati« u sebe praktički bilo koji glazbeni žanr, pa čak i američki country.

Moji posebni favoriti na ovoj top-ljestvici su Sebastian Ingrosso i Axwell, bivši članovi supertrija (EDM-inačica za nekadašnje rock supergrupe) Swedish House Mafia, koji se, nažalost, raspao ove godine.

Supermladi švedski DJ i producent Alesso (rođen 1991., za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj!) majstorski je obradio, tj. remiksirao hit američke mainstream rock skupine One Republic, »If I Lose Myself«, i na tom svom primjeru suvereno demostrirao tehnološku i produkcijsku superiornost EDM-a u odnosu na rock.

Iznenađenje liste je Srbin Dragan Roganović (rođ. 1978. u Beogradu, ali nastanjen u Melbourneu u Australiji) koji djeluje pod umjetničkim imenom Dirty South. Koliko sam informiran, on za srpsko tržište producira narodnjake (npr. Indiru Radić i Draganu Mirković), a u svjetskim, globalnim razmjerima radi sasvim nešto drugo, pa je tako napravio i ovo malo remek-djelo, »Until The End«.

Rođen je 1976., po nacionalnosti Nizozemac. Njegov je matični žanr trance, i ranije je radio gotovo isključivo instrumentale. Veliki mu je uzor otac popularne elektronske glazbe Jean Michelle Jarre. Vjerojatno je najkompletniji među svim DJ-evima na svijetu. Nije slučajno čak pet puta (od 2007. do 2012.) proglašavan najboljim svjetskim DJ-em, po izboru autoritativnog “DJ Magazinea”. Majstor je za prekrasne melodije, koje su, općenito, najplemenitiji sastojak EDM-a. Njegov studijski album “Mirage” iz 2010. bila je svojevrsna prekretnica u tom žanru, jer je svojom “masnom produkcijom” osjetno podigao dotad važeće (ionako vrlo visoke) produkcijske standarde.

Mladac, rođen 1989. Šveđanin po nacionalnosti. Pravo mu je ime Tim Bergling. Vjerujem da će upravo on ove godine osvojiti prvo mjesto u tradicionalnom godišnjem glasovanju časopisa “DJ Magazine”. Imao je tri ogromna hita, koji su, uz žanrovske dance-liste, s lakoćom rasturali i mainstream pop ljestvice u svim zemljama Zapada, uključujući i Veliku Britaniju i SAD. Ujedno je protagonist svojevrsnog “sukoba generacija” među ljubiteljima EDM-a. Oni najmlađi, njegovi suvremenici, ili još mlađi, zaklinju se (gotovo) samo u njega, samo malo nedostaje pa da u njemu vide sveca, dok oni malo stariji grintaju da je prebrzo previsoko poletio i da na toj razini neće dugo izdržati (osobno držim da nisu u pravu).

Po nacionalnosti Francuz, rođen 1967. Stari znanac hrvatske EDM-publike, koji je s lakoćom preklani napunio zagrebačku Arenu. Nenadmašan hitmaker, ali koji je već duže vremena kamen spoticanja među poklonicima ovoga žanra. Prigovara mu se da je previše komercijalno ili mainstream usmjeren, odnosno da previše podilazi široj pop-publici. Oni koji su zadrti poklonici EDM-a ne vole takav ziheraški pristup i htjeli bi malo više undergrounda i kreativnog rizika, a manje vođenja brige o stanju svog tekućeg računa.

Veteran, ali koji se ne predaje. Nizozemac (pravo mu je ime Tijs Michiel Verwest), rođen 1969., a aktivan, na diskografskom planu, još od 2001. U početku je bio izrazito trance usmjeren (slično kao i Armin van Buuren), a onda se nešto više približio popu, rezultat čega je bio sjajan studijski album “Kaleidoscope” iz 2009. s pregršt instant-hitova. Njegovi koncerti uživo su poseban doživljaj.

Jako zanimljiv i nadasve duhovit glazbenik, Škot po nacionalnosti – dokaz da Britanci i u ovome žanru, a ne samo u rocku, imaju svog “konja”. Rođen je 1984., a pravo mu je ime Adam Richard Wiles. Počeo je gotovo kao neka vrsta parodije na EDM – tako su mu, otprilike, bila intonirana prva dva albuma, “I Created Disco” (2007) i “Ready For the Weekend” (20099.), a onda se ispostavilo da je ta “parodija” umnogome bolja od svojih originala ili predložaka. Svugdje nagrađivan (Grammy Awards, MTV Europe Music Awards itd.) i hvaljen, ne vidi mu se kraja.

Google+

Govor Zbigniewa Brzezinskog iz 1978.
3. I 2014.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Iako vrlo bolestan i star, Josip Broz Tito je, nakon dviju svojih velikih državničkih turneja iz druge polovice 1977. (Sovjetski Savez, DNR Koreja i NR Kina u kasno ljeto, odnosno Francuska, Portugal i Alžir u jesen 1977.), posjetio i najjaču kapitalističku silu na svijetu – Sjedinjene Američke Države. Kod američkog predsjednika Cartera, i njegovih najbliskijih suradnika, bio je od 7. do 9. ožujka 1978.

Strane tajne službe dobro su znale da je Tito već pri kraju svog života i da neće još dugo vladati Jugoslavijom. Tadašnji potpredsjednik SAD-a Walter Mondale ovim se riječima osvrnuo, puno godina kasnije, na taj Titov posjet Americi: »Tada je bio organiziran veliki prijem, ali se već tada vidjelo da on više ne vodi zemlju...«

Hrvatska politička emigracija Tita u Americi nije dočekala nimalo prijateljski. Organizirane su protujugoslavenske demonstracije u New Yorku i Washingtonu, a na pola stranice New York Timesa (u broju od 5. ožujka 1978.) objavljen je i proglas Hrvatskog narodnog vijeća, što ga je osobno sastavio Mate Meštrović, tadašnji suradnik, a budući (od 1982. do 1991.) predsjednik Izvršnog odbora HNV-a.

No Meštrović je učinio i nešto mnogo više, i to nepunih mjesec dana uoči Titova dolaska u SAD. Zajedno sa svojim kolegom i prijateljem, istaknutim hrvatskim intelektualcem u emigraciji Bogdanom Radicom, odaslao je jedno vrlo povjerljivo pismo savjetniku za nacionalnu sigurnost američkog predsjednika Cartera, Amerikancu poljskog podrijetla Zbigniewu Brzezinskom. To je pismo datirano 17. veljače 1978., a upućeno je na adresu ureda Brzezinskog u Bijeloj kući u Washingtonu.

Meštrović je s Brzezinskim bio u dobrim odnosima. Ne bi se moglo reći da su bili prijatelji, no svakako ih se moglo okarakterizirati dobrim znancima. Na neki način bili su i kolege, jer su obojica bili sveučilišni profesori, ali s tom razlikom što je Brzezinski predavao na Sveučilištu Columbia u New Yorku, a Meštrović na Sveučilištu Fairleigh Dickinson u New Jerseyju.

Inače, Meštrović se s Brzezinskim upoznao preko Philipa E. Moselyja, svojedobno vodećeg američkog stručnjaka za SSSR, koji je, uza sve ostalo, bio i direktor Ruskog instituta na njujorškom Sveučilištu Columbia, i to još u neposrednim poratnim godinama; kad je Meštrović 1957. doktorirao (na tezi »Jugoslavensko ujedinjenje i počeci srpsko-hrvatskog spora 1918.-1923.«), Mosely mu je bio jedan od dvojice mentora.

Upravo se ta, uvjetno rečeno, »klapa« - Mate Meštrović, Bogdan Radica, Zbigniew Brzezinski i Philip E. Mosely – sastala u privatnome Meštrovićevu stanu na Petoj aveniji 1056 u New Yorku 26. listopada 1968., kada je Meštrovića posjetio najpoznatiji jugoslavenski disident (tada upravo pušten iz zatvora) Milovan Đilas. Bio je to zapravo ručak što ga je Meštrović priredio za svog starog znanca Đilasa i njegovu suprugu Šteficu (koji su tada bili na svojoj velikoj turneji po zemljama Zapada, koja je obuhvaćala London, New York i Pariz), pa mu se učinilo zgodnim da tom jedinstvenom susretu prisustvuju i njegovi kolege sveučilišni profesori Brzezinski i Mosely. S tim da je Brzezinski već tada bio i »nešto više«: na Sveučilištu Columbia vodio je specijalan istraživački Institut za pitanja komunizma, a usto je, od 1966. do 1969., bio i član Vijeća za planiranje politike u State Departmentu.

Meštroviću se s tog njihova zajedničkog ručka najviše usjeklo u pamćenje to što se Brzezinski nikako nije dao uhvatiti na unaprijed pripremljenu Đilasovu udicu. Đilas je, naime, istupio s tezom (očito su ga za nju dobro preparirali Titovi ljudi, prije nego što je dobio putovnicu i krenuo na put) da Rusi, tj. Sovjeti, rade Jugoslaviji o glavi i da je takoreći pitanje trenutka kada će je napasti. Pritom je čak Đilas zatražio i odgovarajuću pomoć od Amerike i Zapada. Brzezinski je, međutim, odlučno otklonio bilo kakvu mogućnost da bi SSSR u dogledno vrijeme izvršio invaziju na Jugoslaviju, kazavši da to naprosto nije logično (i bio je, naravno, u pravu).

Ali što su sada, nepunih deset godina nakon tog kolektivnog ručka s Đilasom, Mate Meštrović i Bogdan Radica (koji je, jednako kao i Meštrović, predavao povijest na Sveučilištu Fairleigh Dickinson) napisali u svom upozoravajućem pismu glavnom Carterovu savjetniku Brzezinskom – otprilike dva i pol tjedna uoči Titova dolaska u Washington?

Meštrović mi je, iz svoje osobne pismohrane, dao na uvid dva primjerka ili dvije verzije tog pisma. Jedna je na engleskom, a druga na hrvatskom. Englesku je verziju, koja se ovdje smatra originalom, sročio on osobno, jer Radica nije dobro vladao tim jezikom.

Na početku pisma Meštrović i Radica upozoravaju Brzezinskog da »politička situacija u Jugoslaviji nikad nije bila toliko neizvjesna kao sada«, pa napominju da čak ni Titov posjet Washingtonu »neće umanjiti unutarnju pometnju u Jugoslaviji, niti će spriječiti eksploziju krize koja prijeti nakon Titove smrti«.

Onda se američkom predsjedniku Carteru i Brzezinskom direktno obraćaju ovim riječima: »... Smatramo da biste predsjednik Carter i Vi trebali objasniti Titu da je potrebno poduzeti izvjesne inicijative kako bi se spriječila ozbiljna katastrofa u ne tako dalekoj budućnosti.«

U nastavku pisma složenu političku i ekonomsku situaciju u Jugoslaviji Meštrović i Radica su raščlanili u ukupno sedam točaka, od kojih je ipak najvažnija ona prva u kojoj su naglasili da je »Jugoslavija podijeljena dubokim sukobima između Srba i Hrvata, i to ne samo u širim slojevima pučanstva nego i unutar same Komunističke partije, jednako kao i u državnoj strukturi«. Tome su još dodali: »Taj je sukob djelomice uzrokovan činjenicom da u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, gdje su 80 posto populacije Hrvati, četiri petine policijskih i vojnih dužnosnika čine Srbi. »Takvo stanje«, upozorili su, »stvara velike napetosti koje mogu dovesti do vojnih sukoba u mogućoj krizi.«

Među ostalim, Meštrović i Radica su se osvrnuli i na aktivnosti vodećih hrvatskih opozicijskih čelnika, ujedno i političkih disidenata, pa su napisali:

»Mnogi vodeći intelektulci, poput generala dr. Franje Tuđmana, dr. Šime Đodana, dr. Marka Veselice i drugih bivših sveučilišnih profesora, pušteni su iz zatvora, ali im je uskraćena mogućnost zapošljavanja, te oni u tim okolnostima čekaju na konačan obračun.«

Na samome kraju pisma, koje se rasprostire na dvije gusto kucane stranice, Mate Meštrović i Bogdan Radica poručuju Brzezinskom da je »u interesu jugoslavenske konsolidacije da Tito postigne iskreno razumijevanje između dvije dominantne skupine u svojoj zemlji, Srba i Hrvata, umjesto da ih koristi jedne protiv drugih i time jača njihovo suparništvo i staro neprijateljstvo«.

U svojim razgovorima što sam ih, proteklih godina, vodio s Matom Meštrovićem, nekoliko puta sam ga upitao što je, zapravo, htio postići tim svojim i Radičinim pismom Zbigniewu Brzezinskom. Jednom mi je prigodom (u veljači 2009.) odgovorio:

- Htjeli smo ga upozoriti – tada, uoči Titova posjeta Washingtonu – da situacija u Jugoslaviji nije onakva kako se to službeno tvrdilo. Jer, u Jugoslaviji nije bilo riješeno hrvatsko, kao ni slovensko, nacionalno pitanje. U SR Hrvatskoj se nešto pokušalo Hrvatskim proljećem, ali je i to propalo. I onda – što je alternativa? Ako ne možete riješiti hrvatski problem u okviru Jugoslavije, onda se ide na raspad! To je ista stvar kao i u prvoj Jugoslaviji, kada se, 1939., pokušao naći neki kompromis s Banovinom Hrvatskom, ali su to onda Srbi srušili...

Meštrović mi je priznao da je u to vrijeme, potkraj 1970-ih, intimno favorizirao koncept Banovine Hrvatske, ali je tome ipak dodao:

- To je, međutim, bio račun bez krčmara, jer su Muslimani u međuvremenu postali zaseban narod. Moj je otac, Ivan Meštrović, smatrao da su muslimani zapravo Hrvati. On je mislio da se muslimanski begovi i muslimanski intelektualci osjećaju Hrvatima, a muslimanska raja Muslimanima – ali da će ta raja uvijek slijediti svoje intelektualno i političko vodstvo.

Na moje pitanje kako je Brzezinski odreagirao na njegovo i Radičino pismo, tj. je li išta konkretno poduzeo, Meštrović je odgovorio:

- Mislim da mi je jednom odgovorio da ga je primio. Ali nije rekao da li se slaže ili ne slaže s našim stavovima...

Ali onda se Zbigniew Brzezinski, u ulozi Carterova glavnog savjetnika, ipak odlučio na jedan vrlo konkretan i vrlo radikalan potez. Mora mu se priznati da nije puno oklijevao. To je učinio samo pola godine kasnije u odnosu na vrijeme kada je dobio pismo od M.Meštrovića i B. Radice. Sasvim precizno – u kolovozu 1978.

Od 14. do 19. kolovoza 1978. u švedskome gradu Uppsali održavao se IX. susret sociologa na kojem je sudjelovao velik broj (više od tri tisuće) sociologa i studenata sociologije iz čitavog svijeta, pa tako i iz Jugoslavije. Uoči kongresa Brzezinski je održao jedan poduži brifing američkim sudionicima tog značajnog međunarodnog skupa (među kojima su bili i autori projekta »Stvaratelji javnog mišljenja u suvremenom svijetu«), kojim ih je detaljno upoznao sa službenim američkim pogledima i strateškim procjenama na određena vanjskopolitička pitanja. Dio tog njegova izlaganja odnosio se i na Jugoslaviju.

Taj govor Brzezinskoga održan je u SAD-u – prije odlaska američkih sociologa u Švedsku. I o njemu nitko ništa u Jugoslaviji nije znao – sve do 1987., kada je, odjedanput, cjelokupan njegov sadržaj iscurio u javnost.

Objavio ga je, naime, splitski omladinski list »Omladinska iskra«, čiji je glavni i odgovorni urednik bio Zvonimir Krstulović. »Iskra« je to, štoviše, učinila dvaput: najprije u broju od 15. svibnja 1987., a drugi put godinu i pol dana kasnije – u broju od 28. listopada 1988.

Po mojim spoznajama, plasiranje tajnog govora Z.Brzezinskog iz 1978. u jugoslavensku javnost išlo je preko dva kraka, a ključni je čovjek u oba slučaja bio tadašnji član Predsjedništva CK SKJ dr. Stipe Šuvar. On je ujedno bio i nositelj priprema i referent čuvene 7. sjednice Centralnog komiteta SKJ (poznatije kao »Idejni plenum«), održane 28. i 29. travnja 1987., na kojoj se vrlo opsežno raspravljalo o unutarnjim, ali i vanjskim neprijateljima jugoslavenskoga političkog i društveno-ekonomskog sistema.

Šuvar je, zasigurno, bio prvi koji je taj Brzezinskijev govor, okvalificiran »državnom tajnom«, imao u svojim rukama (za pretpostaviti je da ga je, kao jedan od vodećih partijskih čelnika u Jugoslaviji, dobio od nekih ljudi iz Službe državne sigurnosti; ili barem od ljudi vrlo bliskih toj Službi). A onda je jedan primjerak dospio u ruke i poznatoj novinarki (ujedno i predsjednici Odbora za štampu, radio i televiziju Savezne konferencije SSRN te članici Saveznog odbora SUBNOR-a) Dari Janeković, a drugi – Zoranu Krželju, koji je tada bio predsjednik Komisije za informiranje Predsjedništva SSOJ-a (kasnije će postati splitski dopisnik beogradskoga lista »Borba«).

Dara Janeković je govor Brzezinskoga pročitala na jednome zatvorenom sastanku u zgradi CK SKJ, održanom u sklopu priprema za tzv. Idejni plenum (mnogo kasnije, 2003., objavit će ga i u svojoj knjizi-samizdatu »Crni as i dvije grlice«). A Krželj ga je dao svom kolegi i prijatelju Zvonimiru Krstuloviću, koji ga je bez mnogo dvoumljenja objavio u svojoj »Iskri«, i to pod provokativnim naslovom »Krajnji cilj USA u Jugoslaviji jeste – uklanjanje komunističke vladavine u bilo kojoj formi«.

A to, zapravo, i jest bila glavna Brzezinskijeva poruka u tom njegovu superpovjerljivom izlaganju, iz kolovoza 1978.

Brzezinskijev govor iz 1978. u cijelosti odiše retoričkim pitanjem koje se poput leit-motiva provlači kroz sve njegove sastavne dijelove: što će biti s Jugoslavijom kada dođe tzv. »dan D«, tj. kada Tito umre? To je pitanje očito opsjedalo i Brzezinskoga i cjelokupni tadašnji američki politički vrh. I koliko god da su se pred Titom, kada ih je u ožujku 1978. posjetio, pretvarali da ga neizmjerno poštuju i da silno drže do njega i njegova djela – zapravo su se, potajice, pripremali za vrijeme kada njega više ne bude.

U uvodnom dijelu svog izlaganja američkim sociolozima, Brzezinski je analizirao odnos Josipa Broza Tita prema Sovjetskom Savezu, i to još od Drugoga svjetskog rata pa nadalje. Rekao je da je Titov sukob sa SSSR-om 1948. ponajprije bio njegov »osobni sukob sa Staljinom, a ne s ideologijom komunizma« te da je Tito »bez obzira na taj sukob zadržao određenu emocionalnu vezu sa SSSR-om u kojem je počeo svoju revolucionarnu karijeru«. Međutim, bez obzira na sve to, napomenuo je Brzezinski, Tito ipak »nije nikada zaboravio na potreban oprez prema SSSR-u i nikada nije ulazio u aranžmane koji bi mogli dovesti u pitanje jugoslavensku nezavisnost i slobodu«.

Brzezinski je ujedno pohvalio Tita zbog njegova približavanja NR Kini i njezinu tadašnjem čelniku Hua Guofengu (tijekom 1977. i 1978.) – što je ujedno bio i američki interes, na liniji slabljenja Sovjetskog Saveza – te je posebno apostrofirao »da je Tito, prvenstveno svojim ličnim međunarodnim ugledom i iskustvom, uspio ostvariti ravnotežu u odnosima Jugoslavije prema Istoku, Zapadu i prema 'trećem svijetu'.«

Jedan od najimpresivnijih dijelova u govoru Z.Brzezinskog svakako je onaj u kojemu on gotovo proročanski anticipira pojavu jednog novog jakog i moćnog političara, na razini cijele Jugoslavije, u razdoblju nakon Titove smrti. U mnogo čemu on kao da je pogodio pojavu Slobodana Miloševića, u drugoj polovici 1980-ih.

Brzezinski je, prije svega, sasvim nedvosmisleno nagovijestio krah Titove ideje i Titova projekta kolektivnog rukovođenja zemljom, istaknuvši da je »neizbježna sudbina svakoga kolektivnog rukovodstva da se u njemu pojavi netko tko svoje nominalno jednakopravne kolege podredi sebi, a zatim počne provoditi svoju politiku«. A na retoričko pitanje što ga je sam sebi postavio – »koja će konkretna ličnost, nakon neizbježnoga početnog perioda kolektivnog rukovodstva, iskočiti kao 'primus inter pares', a zatim i kao stvarni vlastodržac Jugoslavije?« - Brzezinski je, kao iz topa, odgovorio da će to biti »netko iz sadašnje srednje generacije«, pri čemu je on osobno tipovao na Staneta Dolanca.

No pritom je donekle (ili poprilično) fulao: »novi Tito«, kako se 1980-ih ispostavilo, nije bio političar iz srednje nego iz (relativno) mlađe generacije, i to nije bio Dolanc nego Milošević.

Najveću težinu ipak ima drugi dio govora Z.Brzezinskog, u kojemu je on vrlo otvoreno izložio američku strategiju prema Jugoslaviji, kako na bliži tako i na dalji rok, kada Tita više ne bude.

U tom je pogledu Brzezinski razlučio dvije vrste strategije ili dva strateška cilja SAD-a u odnosu na Jugoslaviju.

Jedan je bio »osnovni strateški cilj«: to je bio onaj cilj koji se mogao ostvariti, najjednostavnije rečeno, »sada i ovdje«, dakle u neposrednoj sadašnjosti, tj. u razdoblju dok objektivni uvjeti vezani za stanje u Jugoslaviji ili oko Jugoslavije budu takvi kakvi jestu i dok se neke bitne okolnosti radikalno ne promijene.

Po Brzezinskome, osnovni je strateški cilj SAD-a prema Jugoslaviji – »status quo«. Drugim riječima, »treba ustvari nastojati da se vanjska politika Jugoslavije ne mijenja«, što je »bitna razlika u odnosu na strategijske ciljeve SSSR-a prema Jugoslaviji, budući da Sovjeti imaju za cilj promjenu statusa quo i vraćanje Jugoslavije u 'komunistički lager'«.

Drugim riječima, ako Amerikanci već ne mogu – u ovome trenutku - radikalno promijeniti stanje u Jugoslaviji i vezati Jugoslaviju striktno za sebe i svoje državne interese, onda barem treba spriječiti njihova glavnog rivala SSSR da on ne bude taj koji bi Jugoslaviju čvršće približio sebi, odnosno Istočnom bloku.

Brzezinski je priznao da je taj osnovni strategijski cilj SAD-a prema Jugoslaviji »relativno skroman«, ali je tome dodao da on objektivno i ne može biti drugačiji, budući da se u dogledno vrijeme »u Jugoslaviji mogu dogoditi samo takve promjene koje će ići nauštrb interesa SAD-a i 'slobodnog svijeta'«. A razlog je tome, po Brzezinskome, taj što su »saveznici na koje se može osloniti politika SAD-a u samoj Jugoslaviji još suviše slabi da bi mogli postojeće stanje okrenuti u korist interesa Sjedinjenih Američkih Država«.

Međutim, onaj »krajnji cilj SAD-a u Jugoslaviji« je, naglasio je Brzezinski, nešto sasvim drugo, tj. nešto kudikamo veće i ambicioznije, a to je, kako se izrazio – »uklanjanje komunističke vladavine u bilo kojoj formi«. Dakle, rušenje komunizma kao ideologije i kao vladajućeg sustava. Ali, po Brzezinskome, »taj se cilj u dogledno vrijeme ne može ostvariti i njegova realizacija zavisi ne samo o stanju u toj zemlji (tj. u Jugoslaviji – m.o.) nego i o stanju u globalnim, svjetskim odnosima«. Stoga se Carterov savjetnik za nacionalnu sigurnost u nastavku svog izlaganja koncentrirao isključivo na one mjere koje je moguće poduzimati »u okviru konkretne strategije statusa quo«.

Nabrojao je ukupno 10 takvih mjera – i one, zapravo, čine bit njegova obraćanja američkim sociolozima uoči njihova odlaska na kongres u Uppsali.

Prva je mjera, kako je rekao – »stalno i dosljedno ukazivati na staljinističke tendencije u sovjetskoj politici i time zastrašivati jugoslavenske komuniste i druge ljevičare u zemlji i svijetu«.

Druga je mjera – »sistematski pomagati i davati publicitet raznim opozicijskim grupama u Jugoslaviji«. Brzezinski je kazao da »u vezi s tim treba mnogo više 'reklamirati' razne jugoslavenske disidente, na isti način kao što se to čini sa sovjetskim i čehoslovačkim disidentima«, upozorivši pritom da »ti disidenti ne moraju biti izrazito antikomunistički obojeni, možda je čak i bolje da su više humanistički orijentirani«. Kao primjer takve orijentacije, Brzezinski je spomenio »praksisovce i njima slične«.

Usto je naglasio: »Te akcije treba maksimalno povezivati s kampanjom 'o ljudskim pravma' i s 'trećom košarom' iz Helsinkija« - pri čemu je konkretno mislio na slobodnu cirkulaciju ljudi i ideja na relaciji Istok – Zapad, što je bila jedna od najvažnijih točaka Završnog dokumenta Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), održane u Helsinkiju 1975.

Osobito je zanimljiva mjera br. 3 koja u cijelosti glasi: »U interesu je SAD-a da pomaže one centralističke snage u Jugoslaviji koje su spremne na otpor SSSR-u. Istodobno, jednako je važno pomagati i sve separatističko-nacionalističke snage, jer su one prirodni neprijatelj komunizma kao ideologije.«

Brezinski nije propustio reći da je »ta taktika istodobnog pomaganja i centralističkih i separatističkih tendencija« - kako se točno izrazio - »proturječna«, ali je tome dodao da ona »ima svoje duboko opravdanje, što se već pokazalo i u drugim prilikama (razbijanje komunista u Indoneziji)«.

Pod točkom 4. Brzezinski je dodatno pojasnio što zapravo misli pod pomaganjem nacionalističko-separatističkih snaga u Jugoslaviji pa je doslovce kazao: »Posljednjih desetak godina (dakle, od 1968. do 1978. – m.o.) čini se da historija jasno pokazuje kako je ideja nacionalizma jača od ideje komunizma. Za to nisu dokaz samo trvenja unutar pojedinih komunističkih zemalja (Rusi i Ukrajinci u SSSR-u, Srbi i Hrvati u Jugoslaviji, Česi i Slovaci u ČSSR-u, itd.), nego još više trvenja i sukobi, pa i ratovi, između pojedinih komunističkih zemalja (SSSR – Kina, Vijetnam – Kambodža). Zato na tu kartu treba igrati na dugi rok i kad je Jugoslavija u pitanju, kako bi se angažiranjem raznih nacionalističkih tendencija oslabila otpornost komunizma.«

Očigledno je da se svojom trećom i četvrtom mjerom Brzezinski najviše približio zahtjevima iznesenim u pismu Mate Meštrovića i Bogdana Radice, što ga je od njih dobio u veljači 1978.

Pod točkom 5. Brzezinski je eksplicirao: »Izuzetnu važnost u ideološkoj borbi protiv komunizma u Jugoslaviji, i drugdje, ima kulturno-ideološka infiltracija putem sredstava masovnih komunikacija: štampa, radio i televizija.« Brzezinski je upozorio da pod tim ne misli samo »na razne emisije upućene jugoslavenskim slušateljima, već prije svega na utjecaje putem američkih i općenito zapadnih filmova, TV-emisija, prijevodne literature itd.«.

Taj je svoj stav ovako obrazložio: »Jugoslavija je osobito pogodno tlo za tu vrstu ideološke infiltracije zbog izuzetne otvorenosti svojih granica i zbog velike popularnosti američkih filmova kod jugoslavenske politike, zatim muzike itd. To potvrđuje i analiza jugoslavenskog filmskog repertoara u kojem daleko najveći dio čine američki filmovi porijekla sa Zapada«.

Brzezinski je bio potpuno u pravu. U drugoj polovici 1970-ih primjerice u Zagrebu, tj. u zagrebačkim kinima, vrtjeli su se u velikoj većini upravo američki filmovi.

Vezano za mjeru br. 6, Brzezinski je rekao da je »u ideološkoj borbi protiv komunista značajno poticati i potrošački mentalitet«, što je ovako argumentirao: »Iskustvo pokazuje da je potrošački mentalitet gotovo nemoguće zaustaviti; kad se jednom pojavi, on probija sve teorije komunističkog egalitarizma bolje nego mnoge političke akcije. Zato u okvirima ekonomske politike prema Jugoslaviji treba pažljivo birati one mjere što povećavaju plasman roba koje jačaju potrošački mentalitet i tu izbjegavati bilo kakva ograničenja.«

Gospodarskog je karaktera i Brzezinskijeva mjera br. 7, koja je glasila ovako: »Veliki su jugoslavenski dugovi zemljama Zapada, naročito onima u Evropskoj ekonomskoj zajednici (EEZ). Ti dugovi, kao i oni koje će Jugoslavija i ubuduće uzimati, izuzetno su pogodno sredstvo ekonomskog i političkog pritiska na tu zemlju. Stoga je porast jugoslavenskih dugovanja, dugoročno gledano, koristan za američke interese, i Jugoslaviju ne bi trebalo sprečavati da uzima nove kredite - makar to imalo privremeno i negativne efekte za zajmodavca, jer se to lako kompenzira ekonomsko-političkim mjerama.«

- To je doista cinizam – prokomentirao mi je petu, šestu i sedmu mjeru Z.Brzezinskog njegov nekadašnji kolega i znanac Mate Meštrović. – Dajte im da gledaju kaubojske filmove i prezadužite ih – ta što je to nego cinizam? Ali to je, rekao bih, istodobno i realizam, odnosno, kako bi to rekli Francuzi – raison d'État. Oni rade ono što je u njihovu sadašnjem interesu – a sutra će raditi ono što će biti sukladno njihovim sutrašnjim interesima. Dugoročni je cilj, međutim, bio da se sruši komunizam kao rivalna ideologija.

U sklopu mjere br. 8 Brzezinski je istaknuo: »Veću pažnju valja posvetiti jugoslavenskim građanima koji se vraćaju u zemlju nakon boravka u inozemstvu. To ne znači da ih treba pretvarati u teroriste, čemu teže ekstremne grupacije jugoslavenske fašističke emigracije, nego ih treba koristiti kao nesvjesne i svjesne propagatore američkog i zapadnog načina života.«

Kao devetu mjeru Brzezinski je naveo da »na međunarodnom planu treba i dalje cijepati Pokret nesvrstanih zemalja«, uz napomenu da bi se »na tom planu još bolje mogao koristiti blok latinsko-američkih zemalja koje su najbolji 'trojanski konj' Sjedinjenih Američkih Država unutar Pokreta nesvrstanih – kao što SSSR ima Angolu, Kubu itd.«.

I naposljetku, u okviru točke (ili mjere) br. 10 glavni je Carterov savjetnik napomenuo da »takvi zadaci politike SAD-a prema Jugoslaviji zahtijevaju i određene političke saveznike unutar zemlje«, te je na to dodao: »Iskustvo pokazuje da se najbolji saveznici nalaze među imućnijim slojevima jugoslavenskog društva, a to su u prvom redu pripadnici liberalne inteligencije, koji su zainteresirani za individualne slobode, neograničenu slobodu štampe, umjetničkog stvaranja itd.«

»Svima njima«, zaključio je Brzezinski, »treba pružiti maksimalnu podršku koja će ohrabriti i njih i njihove potencijalne pristaše, pa makar takva politika izazvala i represalije od strane vladajućih komunista«.

Ovih sam se dana ponovno sastao s Matom Meštrovićem, koji je ovaj istup Z.Brzezinskog iz 1978., kao i cjelokupnu američku politiku prema Jugoslaviji u zadnjih nekoliko desetljeća, prokomentirao ovim riječima:

- Gledajući unatrag, čini mi se da su Amerikanci imali vrlo razrađenu dugoročnu politiku i da nisu bili baš tako naivni i glupi kako se to možda nekima čini. Još kad sam radio na svom doktoratu, negdje oko 1956., upitao sam profesora Philipa Moselyja, koji je tada bio direktor Ruskog instituta na Sveučilištu Columbia: »Dobro, zašto vi Amerikanci podržavate komunističku Jugoslaviju, kad istovremeno vodite kampanju protiv komunizma?« Odgovorio mi je, otprilike: »To je trenutačno u našem interesu, ali kad dođe vrijeme, riješit ćemo se i njih!« Pod riječju »njih« Mosely je, naravno, mislio na jugoslavenski komunizam i Tita.

Međutim, kao svojevrstan kontrapunkt ovome svom tumačenju Meštrović je još rekao:

- U vrijeme raspada Jugoslavije Amerikanci su smatrali da je to ipak problem koji treba rješavati prvenstveno Europa. A kad Europa to nije učinila kako treba, onda su odlučili bombardirati Beograd. Bilo bi puno bolje da su na samom početku dali ultimatum: imate prijelazno razdoblje da sve svoje nagomilane probleme riješite u idućih 3 ili 5 godina; ako ne možete drugačije, riješite ih voljom naroda. Da su odlučno intervenirali 1990., možda ne bi ni bilo rata. Ovako – bili su to promašaji...

Cijela je ova priča, međutim, imala i svoj pomalo neobičan epilog. Negdje na prijelazu iz 1990. u 1991., kada je u Hrvatskoj već počinjao rat, a time i definitivan (i to krvavi) raspad Jugoslavije, Zvonimir Krstulović, koji je tada pisao za Slobodnu Dalmaciju, odlučio je intervjuirati Zbigniewa Brzezinskog te ga tom prigodom priupitati i za njegov govor održan uoči Svjetskog kongresa sociologa u Uppsali 1978.

Pritom je zamolio Matu Meštrovića za posredovanje. Meštrović mu je rado uskočio u pomoć pa je njegova (kako mi je sâm rekao, vrlo sugestivno postavljena) pitanja preveo na engleski i poslao ih, 11. veljače 1991., Brzezinskom, koji je tada radio u Centru za strategijske i međunarodne studije u Washingtonu.

Brzezinski mu je odgovorio već preksutradan, 13. veljače 1991. – ali negativno. Odbio je Krstuloviću dati već načelno dogovoreni intervju. Svoju je odbijenicu obrazložio ovim riječima:

»S obzirom na osjetljivu prirodu unutarnjih sukoba u Jugoslaviji i opasnosti s kojima se Slovenija i Hrvatska trenutno suočavaju, smatram da bi bilo nepromišljeno odgovarati na pitanja kakva sam primio. Moji bi odgovori samo pridonijeli daljem zaoštravanju situacije, što bi onemogućilo pravi demokratski rasplet.«

Google+

Danko Končar u novoj ofenzivi
14. II 2014.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

 

Hrvatskom poduzetniku-milijarderu Danku Končaru krenulo je, u zadnjih godinu dana, osjetno nabolje - kada je riječ o njegovim brojnim poduzetničkim projektima i ulaganjima u Hrvatskoj.

To je zaključak do kojega sam došao nakon dvodnevne "inspekcije" po svim (zapravo, gotovo po svim) lokacijama u Hrvatskoj na kojima se već ostvaruju ili su se tek počeli ostvarivati njegovi projekti, a onda i nakon jednosatnog intervjua s njim preko skypea. Razgovor smo obavili u uredu generalnog menadžera Brodotrogira Matea Tramontane, u poslovnoj zgradi pokraj trogirskoga škvera.

Zadnji put vidio sam se s Dankom Končarom negdje u jesen (mislim da je bio mjesec listopad) 2012. u Zagrebu. To je bilo točno godinu dana nakon onoga našeg velikog (polubiografskog) intervjua za Globus, što smo ga obavili u listopadu 2011.

Tada, u jesen 2012., Končar mi je djelovao sumorno i zabrinuto. Gotovo mi se učinilo da je u nekoj depresiji. Upitao sam ga što je posrijedi. Potužio mi se da mu poslovi ne idu najbolje i da je svjetska financijska kriza i njega okrznula. Osobito je bio nezadovoljan tempom kojim se ostvaruju (ili se ne ostvaruju) njegovi projeki u Hrvatskoj.

Vratio sam se kući pod mučnim dojmom da će Končareva velika hrvatska avantura završiti neuspjehom ili čak fijaskom. I nisam mu se više javljao, sve do danas. A kad smo se, u nedjelju 9. veljače, čuli preko skypea (dan-dva prije toga nakratko i mobitelom), morao sam konstatirati da je to jedan sasvim drugi Končar u odnosu na onoga od prije godinu i pol dana.

Končar mi se javio iz Londona; bio je ili kod kuće ili u svom uredu. Dva dana ranije bio je u Južnoj Africi, a u trenucima kad pišem ovaj tekst (ponedjeljak 10 veljače) trebao bi letjeti u Kinu (ili je u nju već sletio). U Zagreb će, kako mi je najavio, doći u ponedjeljak 17. veljače - direktno iz Burundija, gdje ima svoje rudnike.

Tijekom cijeloga našeg razgovora, Končar je bio sjajno raspoložen, baš onako cool, i u svakom je trenutku bio spreman na šalu (pa i na autoironiju). Iako mu je već 70 godina, djelovao je kao mladić od 20 ili 25 godina. Nije čak izbjegavao odgovarati ni na ona pitanja u kojima sam od njega tražio da se vrlo konkretno izjasni o svojim kontaktima s pojedinim ministrima hrvatske Vlade.

Na moje pitanje što se to kod njega tako pozitivno promijenilo, Končar je odgovorio:

- Pitate me u čemu je razlika između 2012. i 2014. - kad je o meni konkretno riječ? Iskreno rečeno, situacija na tržištu ili u okruženju se i nije mnogo promijenila. Ali ono što je dovelo do ovako značajne promjene, u mom poslovnom funkcioniranju u Hrvatskoj, jest ekipa koju sam okupio. I koja je u međuvremenu stasala i donijela jednu novu energiju. Godine 2012. ta ekipa ili još uopće nije postojala ili je bila u samim začecima. A sada je to jedan moćan tim koji mi besprijekorno odrađuje sve stvari, koji je sve uigraniji i efikasniji, a usto troši puno manje novca nego da sam angažirao vanjske suradnike. Članovi tog mog tima imaju brojne multizadatke koje svakodnevno moraju obavljati, a opet su dio cjeline i kao cjelinu sve to vode.

U prilici sam da prvi put u našoj (ali i u široj) javnosti predstavim novi Končarev dreamteam, ekipu koja je njegovo poslovanje u Hrvatskoj za relativno kratko vrijeme preporodila. Tim se sastoji od više ljudi, ali njegovu užu okosnicu sačinjava njih petero.

Prvi je u nizu sin Danka Končara, Nenad Končar. No on je uz Danka Končara bio i ranije, tako da je u ovom trenutku, na neki način, najmanje intrigantan.

Bitna novina u timu jest mladi zagrebački menadžer Marko Gnjidić (rođ. 1977.) On je danas osobni stručni savjetnik (na njegovoj vizit-karti piše: "expert consultant") Danka Končara. U tandemu s Nenadom Končarom, on operativno rješava sve poslove Danka Končara u Hrvatskoj koji se tiču energetike, marina i nautičkog turizma.

Tu je, naravno, i jedan od dvojice članova Uprave Brodotrogira (drugi je član Nenad Končar), Mateo Tramontana.

A istarski dio okosnice tima sačinjavaju bivša bankarica Lorenda Prebanda, koja danas vodi glavnu riječ u dvjema istarskim Končarevim tvrtkama Kermas Istra i Coin, te odvjetnik Goran Veljović.

Ako malo pobliže proanaliziramo ovu postavu, uvidjet ćemo da je vrlo mudro posložena, i to po dva različita kriterija.

Prvi je teritorijalan: dvojica su iz Zagreba (Končar mlađi i Gnjidić), dvoje iz Istre (Prebanda i Veljović) te jedan iz Trogira (Tramontana).

Drugi je kriterij više strukturalno-personalan i odnosi se na užu profilaciju njegovih članova. U njemu su: sin Končara starijeg (koji je ujedno i menadžer te diplom. inženjer), menadžer opće prakse i magistar ekonomije (Gnjidić), menadžer i diplom. inženjer u brodogradnji (Tramontana) te bankarica (Prebanda) i odvjetnik (Veljović). Zastupljene su, dakle, sve bitne strukture.

Ali ima tu i jedna druga vrlo važna stvar u koju sam se definitivno uvjerio kad sam ove subote boravio u Istri i porazgovarao (razgledavši usput i involvirane istarske lokacije) s tamošnjom desnom i lijevom rukom Danka Končara, Lorenom Prebanda i Goranom Veljovićem.

Uz pomoć kompjutorskog programa, Prebanda i Veljović su mi, na velikom ekranu, pokazali zemljovid cijele Istre na kojem su posebnom (mislim, crvenom) bojom bila označena sva ona zemljišta što ih je za Danka Končara svojedobno kupila njegova nekadašnja suradnica Vinka Cetinski, a s kojom je on danas u velikom i dugotrajnom sudskom sporu.

Ostao sam zapanjen: ti tereni, na karti Istre, odavaju dojam leopardove kože. Riječ je o malim kvadratićima i pravokutnicima koji ni na koji način nisu međusobno spojeni niti povezani i s kojima ti kao poduzetnik ne možeš napraviti apsolutno ništa.

Vinka Cetinski je, uz pomoć svog muža Mirka, Danka Končara zapravo dvostruko prevarila. Prva je prevara teška onih već izračunatih 90 milijuna kuna za koje se vodi sudski spor i koliko iznosi razlika između onog iznosa što ga je Danko Končar ukupno iskeširao za te terene i iznosa koji je stvarno plaćen prodavateljima dotičnih nekretnina.

No ona druga prevara je još veća - ti tereni ne vrijede ništa. To mi je rekao i Končarov osobni stručni savjetnik Marko Gnjidić, koji je veliku većinu njih osobno obišao i temeljito razgledao. To su, ispričao mi je, najnekvalitetniji tereni na istarskom poluotoku, čisti škart, koji Danku Končaru neće biti ni od kakve koristi.

I sada Danko Končar - koliko ja razumijem stvari - dvostruko reagira na ovakvu situaciju.

Prvo, na neki je način posramljen i ponižen što ga je Vinka Cetinski na ovako glup i primitivan način uspjela nasamariti, i teško mu je o tome i govoriti. Zato mi je bio relativno škrt u odgovoru, kad sam ga upitao čemu se nada u sudskom sporu s gđom Cetinski (koji će, napokon, uskoro početi) i što po tom pitanju, eventualno, namjerava učiniti. Rekao mi je:

- Moj cilj je vrlo jednostavan, a glasi: povratiti novac što sam ga izgubio. I ja ću taj cilj kad-tad ostvariti. Hoće li mi za to trebati jedna ili deset godina - sasvim je svejedno. Ali to će sigurno još dugo potrajati. Trebalo je tri godine da se podigne optužnica. A dok se dokaže krivnja, dok nešto postane pravomoćno - za to će trebati još tko zna koliko vremena. Ali najgore je kad o svemu tome razmišljate post festum. Treba spriječiti, a ne liječiti!

Ovo "spriječiti, a ne liječiti", to je druga Končareva reakcija na situaciju u kojoj se zatekao. Dosad je on puno vjerovao u ljude i ispadao pritom pomalo naivan, a nekima možda i smiješan. Mnogi su ga doživljavali kao nekog takoreći dokonog multimilijardera koji se odjedanput sjetio svoje nekadašnje domovine i u nju poželio investirati nešto od keša zarađenog u bijelom svijetu, pri čemu se nekima možda doimao i kao da je pao s Marsa. I onda su ga neki, poput Vinke Cetinski, poželjeli iskoristiti.

Sad je on toga odjedanput postao svjestan i odlučio je reći "stop" svojem dosadašnjem soliranju po Hrvatskoj. Umjesto njega, stvari će u njegovo ime obavljati i rješavati njegova ekipa - na samom terenu - a on će voditi samo "visoku politiku" (čitaj: kontakte i dogovore s hrvatskom Vladom).

Najjači dojam u Končarevoj ekipi je na mene ostavio relativno mladi (ima 36 godina) menadžer Marko Gnjidić. On je urbano dijete grada Zagreba, potječe iz liječničke obitelji (otac mu je donedavna bio neokirurg u bolnici u Vinogradskoj, upravo je otišao u mirovinu). Usto, ima u sebi i jednu izraženu domoljubnu crtu. God. 1991. živio je i radio u Kaliforniji, a onda je, kad je u Hrvatskoj počeo rat, osjetio u sebi neodoljiv poriv da se vrati kući, k roditeljima. Vratio se, upisao na Ekonomski fakultet, na njemu magistrirao i zaposlio se u tvrki Mercedes-Benz Hrvatska, gdje je dogurao do funkcije jednog od izvršnih direktora.

Za mnoge bi to bio vrhunac karijere, no on je poželio puno veće izazove. Preko jednog prijatelja, došao je do Danka Končara - i to baš u ono vrijeme (oko 2011.) kad je on, Končar, bio u krizi.

- Danko mi je - kaže Marko Gnjidić - puno toga ispričao o svojim projektima koje vodi po čitavom svijetu. U Kini, u Africi... Oduševio me, nisam mogao vjerovati da postoji čovjek s takvim vizijama i s toliko mnogo energije. Rekao sam mu: "Danko, ja želim raditi za vas!" I mi već tri godine radimo zajedno. S Dankovim sinom Nenadom vodim projekte iz oblasti energetike, ulaganja u marine i nautičkog turizma.

I tu sada dolazimo do onog najvažnijeg aspekta poslovanja Danka Končara u Hrvatskoj - što on tu zapravo radi i koji su to sve projekti u pitanju. Ima ih podosta i kad se na to gleda s malo poveće distancije - od toga može zaboljeti glava (jer je te projekte relativno teško povezati u jednu smislenu cjelinu).

Bitno je, međutim, prepoznati Končarev princip, i nakon toga će puno toga biti jednostavnije.

Prvi je princip teritorijalne prirode, a tiče se Končarevog vrlo naglašenog zanimanja za Istru (dapače, za lokaciju Brijuni Rivijera, koja je odlukom hrvatske Vlade proglašena razvojnim projektom od posebnog interesa za RH) i Trogir.

Dakle, zašto Istra i zašto Trogir? - to je bilo jedno od pitanja što sam mu ga postavio u našem skype-intervjuu.

Za Istru mi je odgovorio:

- Istra je jedna od najrazvijenijih regija u Hrvatskoj i možda jedan od najljepših kutaka na svijetu. A postoji i jedna jaka gravitacija prema Istri - Talijani tamo dolaze svakog vikenda, a blizu je i Austriji i južnoj Njemačkoj. Osim toga, svi su čuli za Brijune, tj. za Tita i njegovu rezidenciju.

A za Trogir (i Brodotrogir) mi je kazao:

- Ja osobno nemam brodove. U svom životu nisam možda proveo na jahti ni jedan cijeli dan. Za mene je to presporo prijevozno sredstvo. Ali gledajući malo po svijetu, vidio sam da potražnja za marinama, tj. za vezovima za jahte i superjahte, raste natprosječnom brzinom, pogotovu na Mediteranu. I onda sam došao do zaključka da marina u Hrvatskoj, doduše, ima, ali ih nema dovoljno. A pogotovu nema onakvih marina kakve mi gradimo, za veće brodove. U Brodotrogiru je to vezano i za servis brodova i jahti. Nije stvar samo u tome da ti dođeš i da se vežeš - uvijek treba nešto dodati ili popraviti na tvom brodu. U protekle tri godine škverski radnici u Brodotrogiru servisirali su dvadesetak megajahti. Taj je servis već 2013. napravio ozbiljan profit. Najvažnije je da vlasnici tih megajahti dođu na servis kod tebe, a ne kod nekog drugog.

Marko Gnjidić mi je rekao da se na servisu brodova i jahti zaradi zapravo više nego na gradnji novih brodova.

Drugi se Končarov princip tiče podjele njegova poslovnog "carstva" u Hrvatskoj na pojedine sektore. U prvom planu su tri ili četiri sektora. To su: energetika (s naglaskom na obnovljive izvore energije), brodogradnja, turizam i, kao zasebni odvojak turističkog sektora - tzv. real estate. A u to četvrto spadaju marine, golf-teren, elitni hoteli itd.

Nekako je najmanje poznata Končareva aktivnost na području energetike. A tu on zapravo ima naročito velike ambicije, i na neki način - to je u ovome trenutku možda i najintrigantniji dio njegovih poslovnih preokupacija u Hrvatskoj, ali i šire (čitaj: u regiji).

- Danko Končar nam je izložio svoj megaplan: hoću 1000 megaherca u čitavoj regiji! - otkrio mi je Marko Gnjidić - i mi to upravo sprovodimo u djelo.

Ono što je već završeno, to je vjetroelektrana na lokaciji Oštra stina (ispod planine Kamešnice, na granici Hrvatske i BiH) ukupne snage 42 megavata. Riječ je o investiciji teškoj 65 milijuna eura. To je ujedno (zasad) jedina investicija Danka Končara u Hrvatskoj koja je već počela vraćati uložen novac.

Ta vjetroelektrana godišnje proizvede dovoljno električne energije za napajanje oko 38 tisuća kućanstava (praktički čitavoga jednog malog grada). U njezinu izgradnju bilo je angažirano nekoliko hrvatskih tvrtki (Dalekovod, Končar, Siemens-Hrvatska itd.), a svečano je puštena u pogon 15. srpnja 2013., uz nazočnost hrvatskog predsjednika Ive Josipovića.

Osim toga, Danko Končar ima već završene i dvije mini-hidrocentrale (jednu do druge) u Bosni i Hercegovini, i to u Bosansko-podrinjskom kantonu, između Sarajeva i Goražda.

Međutim, ono najintrigatnije na području (alternativne) energetike tek slijedi. Danko Končar drži u tajnosti jedan veliki projekt o kojem još nitko ništa nije napisao, ali za koji će se uskoro itekako čuti. "Jako smo uzbuđeni zbog njega", rekao mi je u povjerenju Marko Gnjidić, "došli smo na 5 do 12 da to predstavimo svijetu".

Riječ je o izgradnji inovativnog uređaja za proizvodnju električne struje na bazi hidroenergije koji će se zvati "KIT turbina" - zato što je nositelj njezine izgradnje jedna od Končarevih tvrtki "Kermas inovativne energije". Riječ je o nečemu najjednostavnijem što se uopće dade zamisliti, ali što nitko na svijetu iz ovih ili onih razloga još nije uspio napraviti, a da funkcionira u praksi kako treba (glatko i bez kvarova), i da još k tome bude profitabilno. Neka vrsta malih hidroelektranica (tzv. modula ili turbina) koje se postave u rijeku, potok ili kanal i koje onda snagu ili energiju protoka vode pretvaraju u električnu energiju.

- Riječ je o našem tajnom projektu - pojasnio mi je Marko Gnjidić - koji je još u fazi ispitivanja. U njega još nismo 100 posto sigurni. To će se proizvoditi u Brodotrogiru, u škveru. To je 100 posto zelena energija, tu nema nikakva brana, nikakvih građevinskih radova, nego se samo stavi u kanal. To se ne bi proizvodilo za tržište nego za kompanije unutar Grupe Danka Končara, koje bi to postavljale po rijekama, kanalima itd. Proizvodila bi se struja, kilovati, i ti kilovati bi se onda prodavali. Jedan modul daje 100 kilovata, ali to se bez ikakvih problema može povezati u jedan cjeloviti sustav. Ti moduli plivaju, uronjeni su, ali su, u principu, na površini vode. I sve je mobilno, to se sve uvijek može izvaditi. I to je ekološki najprihvatljivije. To je najčišća moguća energija.

Danko Končar i njegovi suradnici nisu mi, iz razumljivih razloga, htjeli odati one najpovjerljivije pojedinosti o tom projektu (npr. tko je tu njihov glavni partner, koja je veličina ulaganja, kako izgleda skica prototipa turbine o kojoj je riječ itd.), ali ipak sam uspio doći do nekih zanimljivih podataka.

Prvo, to će u potpunosti biti hrvatska proizvodnja. Osim što će se same turbine proizvoditi u Brodotrogiru, realizacija cijelog projekta odvija se u suradnji s HEP-om i Hrvatskim vodama, pri čemu je, već sada, posebno involviran ministar gospodarstva RH Ivan Vrdoljak

Drugo, napravljen je prototip turbine u realnoj veličini (1:1) koji će vrlo uskoro biti prebačen na rijeku Dravu, blizu Varaždina, kod tamošnje (varaždinske) hidrocentrale. "Taj je prototip", veli Marko Gnjidić, "upravo u logističkoj pripremi da se transportira na tu lokaciju, a u svemu tome imamo full support HEP-a i ministra Vrdoljaka".

I treće, takve bi turbine, doznajem, osobito mogle "zaživjeti" u brojnim kanalima diljem Hrvatske, koji su u vlasništvu HEP-a ili Hrvatskih voda i koji imaju stalan protok vode, ali su još neiskorišteni, a njihovi vlasnici, HEP i Hrvatske vode, imaju zasad oko njih samo troškove čišćenja.

Što se brodogradnje i Brodotrogira tiče, u tijeku je program restrukturiranja brodogradilišta, koji će trajati pet godina, a u koji je Danko Končar uložio 185 milijuna eura. Sastavni dio tog restrukturiranja je i prenamjena 40 do 50 posto ukupne površine brodogradilišta u marinu, tj. u nautiku i servis jahti i superjahti (superjahte su one jahte čija je dužina 100 metara).

U iduće tri godine, u Brodotrogiru će biti izgrađena dva tankera za prijevoz kemijskih proizvoda (nosivosti 50 tisuća tona) i dva putnička jedrenjaka koji će zapravo biti ploveći butik-hoteli s 5 zvjezdica (te, kao takvi, bliski tzv. superjahtama). Prvi je tanker već u montaži, tj. na navozu. Izgradnja oba tankera koštat će oko 100 milijuna dolara, a kad budu gotovo, bit će iznajmljeni jednoj čarter-tvrtki u Norveškoj.

O jedrenjacima mi je nešto više rekao jedan od dvojice članove Uprave Brodotrogira Mateo Tramontana:

- Oba će jedrenjaka biti dugačka 100 metara, dok će visina jarbola biti 49 metara, što je veća visina od one koju ima zvonik katedrale sv. Ivana u Trogiru. Na sebi će imati welness, bazene, jacuzzije itd. Jedrenjaci će biti u funkciji u obje sezone: u ljetnom periodu za tržište Mediterana, a u zimskom za Karibe. Kako je u Karibima more plitko i u njemu ima puno koraljnih grebena, ti će jedrenjaci, zahvaljujući hidrauličnom sustavu uvlačenja kobilice u unutrašnjost broda, biti osposobljeni i za mali gaz te će bez ikakvih problema moći ući i u pliće more. Nama je cilj s ta dva broda ući u tzv. high-society segment na tržištu brodova i jahti - tj. za goste najviše platežne moći, koji ne plaćaju po sobi nego uzimaju cijeli brod u najam. Jedrenjake ćemo najvjerojatnije iznajmiti nekoj od najvećih čarter-kompanija u svijetu, u Monacu ili u Palma de Mallorci.

Trogirski dio svog "megaplana za Hrvatsku" Danko Končar će zaokružiti preuzimanjem hotelskog kompleksa Medena u Trogiru (taj postupak je u tijeku). Za početak, uplatit će 80 milijuna kuna za dokapitaliziranje tog hotela, a onda kreće glavni dio investicije u iznosu od 30 milijuna eura. Hotel je na nevjerojatno atraktivnoj lokaciji (btw. pola nautičke milje preko puta Brodotrogira), ali kako je već star i derutan (izgrađen je 1971.), najvjerojatnije će ga srušiti i na njegovu mjestu izgraditi novi.

U Istri je pak na dnevnome redu izgradnja čitavog niza najzahtjevnijih turističkih i nautističkih sadržaja.

Na lokaciji Sveta Katarina - Monumenti izgradit će se marina s 5 zvjezdica koja će imati 480 vezova u moru i 500 vezova na kopnu. Moći će izvlačiti brodove dugačke i do 50 metara (odnosno teške do 500 tona).

Tu bi trebao biti izgrađen i jedan veliki hotel te zatvoreni bazen (dužine 50 metara) koji bi cijele godine bio otvoren za građane Pule.

Ukupna investicija iznosi 68 milijuna kuna.

Zasad je to sve još u povojima, a Lorena Prebanda i Goran Veljović požalili su mi se na sporost i neučinkovitost birokracije (i to ne toliko lokalne koliko na razini Ministarstva, pri čemu glavne pritužbe idu na račun ministrice Mrak-Taritaš, ali i na tromost sustava kao takvoga).

Na onoj drugoj lokaciji, preko puta Brijuna (Dragonera - Porto Mariccio), koja se rasprostire na 350 hektara, glavna bi atrakcija trebalo biti golf-igralište sa 27 rupa (s odgovarajućim golf-vilama) te dva velika turistička naselja koja će u svom sastavu imati hotele, apartmanske zgrade, vile te sportsko-rekreativne sadržaje.

Vrijednost te investicije procjenjuje se (ne računajući kupnju zemljišta) na 840 milijuna eura. "To bi trebao biti mali grad", poručili su mi složno glavni istarski operativci i hendleri Danka Končara, Lorena Prebanda i Goran Veljović.

Upitao sam Danka Končara ima li namjeru, kao "gazda" Brijuna i Trogira, napraviti od tih turističkih središta neku vrstu hrvatskog Monaca. Odgovorio mi je, bez mnogo razmišljanja:

- Monaco nam jest neka referencija, ali možemo mi valjda od toga napraviti i bolje! U Hrvata uvijek igra značajnu ulogu i dišpet. Ali budimo realni - u Monacu je porez nula, jednako kao i u Dubaiu, tako da to i nije baš tako jednostavno uspoređivati. Hrvatska treba težiti najbogatijim gostima, kojima nije problem potrošiti 10 ili 100 tisuća eura dnevno, a ne masovnosti. Trogir bi se najrealnije mogao usporediti sa Saint-Tropezom, u Francuskoj. Iako je Saint-Tropez mala lučica u odnosu na trogirski akvatorij...

I dok Končarev tim odrađuje stvari na razini lokalne uprave i samouprave, sam Danko Končar je u izravnoj komunikacije s nekoliko ministara iz Vlade RH. U najboljim je odnosima, rekao mi je, s Ivanom Vrdoljakom, Darkom Lorencinom (i njegovim zamjenikom Ratomirom Ivičićem), Sinišom Hajdaš-Dončićem i, možda pomalo začuđujuće, sa Slavkom Linićem.

S Linićem se zadnji put susreo početkom ove godine, razgovor je protekao u vrlo dobroj atmosferi, a jedna od tema bila je i financiranje brodogradnje.

Pretpostavljam da je to u bliskoj vezi s činjenicom da Brodotrogir još uvijek ima status "poduzetnika u teškoćama" te da, po Zakonu o državnim potporama, ima pravo na određenu potporu od strane države (naravno, pod određenim uvjetima).

Danko Končar mi je vrlo pozitivno govorio o poreznoj politici Slavka Linića, a posebno mu je drago što Vlada sada ispunjava sve svoje obveze kad je riječ o povratu PDV-a, za razliku od prošlih vremena kada su oko toga, kako kaže, bile "porođajne muke".

Čak mi je rekao da Linić i on i nisu bili u onako velikom sukobu po pitanju Brodogradilišta 3. maj kao što se to nekoć činilo. "Moram priznati", kazao je, "da sam u tom času više naginjao Linićevom mišljenju nego svom vlastitom". Na to se ujedno slatko nasmijao.

O svojoj komunikaciji i suradnji s Vladom RH, Končar je posebno istaknuo:

- Nigdje ne nailazimo na zatvorena vrata. Nego baš obrnuto - na otvorena vrata. Svi su spremni ne samo da te saslušaju nego i da nakon toga odrade određene stvari, da ti pomognu, da poguraju ono što treba...

Stekao sam dojam da se Danko Končar, u razgovoru sa mnom, maksimalno trudio da ne povrijedi niti jednoga člana Vlade. Čak ništa nije htio reći ni protiv premijera Milanovića i njegove gospodarske politike. Jedino je naglasio: "Nije im (Vladi - op. aut.) lako, samo znam da se nikako ne bih mijenjao s njima, radije bi ostao u svom mikrokozmosu."

Danka Končara više uopće ne boli što mnogi u Hrvatskoj i dalje sumnjaju u njegove projekte. Uvjeren je da će se sve ono što je naumio i ostvariti, ali svakom projektu, kako kaže, treba najmanje sedam godina da "proradi".

- Čak i kad me netko nepravedno kritizira - naglasio je - ja to uzmem kao poticaj da se promijenim nabolje. Život nikad nije jednosmjerna ulica i zašto te ljudi ne bi kritizirali za ono što si loše napravio? Moj ego je bio jak kad sam imao 15-20 godina, sad me to više ne "dotikavlje".

Na moje pitanje hoće li jednog dana prodati marinu u Trogiru, odgovorio je:

- Čuj, ljudi prodaju i automobile, voziš jedno vrijeme pa ti više ne paše i kupiš novi. Život je raznolik. I život mora dobiti na brzini. Ali u ovom trenutku ne razmišljam o prodaji. Uostalom, vlasnik marine nisam ja niti Brodotrogir, nego država. Mi to imamo samo pod koncesijom.

Google+

Don Damir Stojić
27. XII 2013.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Nakon što sam, u petak navečer, završio razgovor s hrvatskim svećenikom salezijancem i studentskim kapelanom Sveučilišta u Zagrebu don Damirom Stojićem (rođ. 1973.), sjeli smo, zajedno, u njegov »polo volkswagen« i zaputili se u Sesvetska Sela, na istočnom obodu Zagreba, konkretno u župnu crkvu sv. Antuna Padovanskog gdje se te večeri, na početku vikenda, održavao dekanatski susret mladih, i to upravo pod njegovim (Stojićevim) vodstvom.

Tamo, u Sesvetskim Selima, ima dosta mladih, tako da Stojic nastoji sto cesce navracati u tu zupu ali i bilo koju zupu gdje ima puno mladih.

S nama u društvu, tj. u polo volkswagenu, bila su i dvojica zagrebačkih studenata iz Stojićeve ekipe: Vigor i Matija. Stojićeva ekipa – najuže jezgro njegovih suradnika-studenata – broji oko desetak ljudi, među kojima ima i mladića i djevojaka.

Na tu duhovnu obnovu za mlade, u Sesvetskim Selima - don Damir Stojić je krenuo ponešto hendikepiran. Samo smo ja i dvojica njegovih pratitelja, Vigor i Matija, znali što je bilo posrijedi: on tog popodneva, odnosno večeri nije stigao večerati i bio je strahovito gladan. A pred njim je stajao težak zadatak, jer je dekanatski susret o kojem je riječ trebao trajati (kao što je i trajao) čitava dva i pol sata, uključujući i klanjanje.

Svejedno, Stojić je to muški podnio pa ni ovaj put nije razočarao prisutne mlade, koji, kako sam se imao prilike uvjeriti, ne samo da ga cijene nego ga, gotovo, i obožavaju. Imao je vrlo dojmljiv i duhovit nastup (crkvenim jezikom se to kaže: nagovor), koji je začinio i pokojom anegdoticom iz svog djetinjstvva i momačkog razdoblja provedenog u Torontu.

Bilo je tu i priča koje mi je on prethodno ispričao u intervjuu za Globus, ali i nekih, za mene, novih momenata. Jedan je izazvao salve smijeha oko 350 mladih okupljenih u sesvetskoj crkvi (bila je, inače, dupke puna), tim prije što ga je Stojić, naravno u šaljivom tomu, interpretirao kao svoj prvi susret s tzv. gender ideologijom.

Njegov otac nije znao engleski, a u Torontu je radio u nekoj mesnici, odnosno klaonici. Tvrtka za koju je radio darivala je svakog Božića djecu svojih zaposlenika, pa je tako i mali Damir (kojemu je tada bilo nekih 7-8 godina) morao dobiti svoj poklon. Njegov je otac dobio formular u koji je trebao uvesti podatke o dobi i spolu svog sina, kako bi malome bio uručen najprimjereniji dar.

Ali kako nije znao engleski, on se zabunio, pa je umjesto riječi »male« zaokružio »female«, i Damir je te godine – umjesto Spidermana, Supermana, aviona-igračke ili puške, što su dobivali njegovi vršnjaci – dobio, kao zaseban slučaj – barbiku.

U crkvi je bilo puno djevojaka, od koje su neke s don Damirom Stojićem htjele malo i nasamo popričati – ili prije ili nakon duhovne obnove. On nikoga nije odbio, pa se i na tom primjeru vidjelo da on uistinu voli pričati i šaliti se s mladima.

Nakon duhovnog susreta u mjesnoj župi nije bila priređena nikakva posebna večera (samo skromna zakuska za sve okupljene), tako da se don Damir Stojić vraćao u Zagreb gladan kao vuk.

Kako je već bila ponoć i svi su restorani već bili zatvoreni, Stojić je odlučio da će pocastiti svoje suradnike u McDonald'su (ako sam dobro razumio, onome u Vrbanima).

Don Damir Stojić je zadnjih tjedana i mjeseci u prvim redovima gibanja ili pokreta u hrvatskoj Katoličkoj crkvi – ali i među laicima – koji neki nazivaju »novim konzervativizmom«. Ubrajaju ga u najgorljivije zagovornike ili praktičare tog trenda, a pojedine njegove izjave ili formulacije neki kvalificiraju i kontroverznima.

Ne pravi se, međutim, važan, ponaša se jednostavno, pa i skromno, a ne zazire ni od polemika i suocavanja s neistomišljenicima. Kada smo mu ponudili božićni intervju za Globus, nije se mnogo dvoumio i pristao je na sasvim otvorenu igru.

Uza sve ostalo, don Damir Stojić je i član Povjerenstva za pastoral mladih Hrvatske biskupske konferencije. Diplomirao je na na zagrebačkom KBF-u s temom »Teološko značenje golotinje u Svetom pismu« (pisao ju je na engleskom, a mentor mu je bio dr. Adalbert Rebić), a magistrirao na Catholic University of America u Washingtonu, s temom »Načela katoličkoga socijalnog nauka u pravima manjima«.

Najaktivniji je u crkvi Sveta Mati Slobode na Jarunu (gdje je također vrlo mnogo mladih), a ured mu se nalazi u Studentskom naselju Cvjetno na Prisavlju.

- Ja sam, kako se to obično kaže, »made in Canada«. Roditelji su mi, međutim, iz Hercegovine. Mama je iz Rasna, u općini Široki Brijeg, a tata iz Dragićine kraj Međugorja, u općini Citluk.

Otac mi je po zanimanju bio poštar; radio je, dakle, u državnoj službi. Prigodom krštenja moj najstarijeg brata Stanka dobio je upozorenje da pripazi što radi jer bi, u protivnom, lako mogao izgubiti službu. On je na to odreagirao tako da je, zajedno s majkom, emigrirao u Kanadu – još prije moga rođenja.

Imali smo kuću u centru Toronta. Tata je radio u klaonici, a mama u tvornici sapuna. Međutim, naša je kuća 1979. izgorjela. Imao sam tada pet-šest godina.

- Pravi razlozi nikada nisu utvrđeni. Jednostavno – sve smo u tom požaru izgubili. I danas se sjećam kako su tulile sirene i kako je tata mene i moja dva starija brata uzeo u ruke, u parku u kojem smo se u tom trenutku nalazili, i počeo trčati prema kući. Onda se sjećam kako smo svi zajedno, cijela obitelj, stajali pred kućom koja gori i gledali u tu vatru. Nisam zaboravio ni opori miris te paljevine.

Nakon toga smo neko vrijeme živjeli kod ujaka, a onda je otac, uz pomoć hipoteke, kupio novu kuću, u zapadnom dijelu Toronta, na granici s Mississaugom. I mi smo tada počeli ići u hrvatski duhovni centar Norval, jer nam je on bio vrlo blizu. Svake nedjelje smo po cijeli dan bili u Norvalu.

- Fra Mladen Čuvalo. Tek sam kasnije doznao da je on bio neposlušan fratar i ja mu danas to nikako ne opravdavam – ali on je stvarno bio dobar čovjek. On je bio s narodom, i kada sam još kao mladić poželio biti svećenikom, htio sam, zapravo, biti isti kao i on.

- Strast. Sjećam se kako je mahao rukama. Volio sam ga gledati. Bio je zbilja žestok fratar.

Moji me roditelji, međutim, nisu htjeli opterećivati kontroverzijama Norvala, koje kao klinac ionako nisam razumio, pa su me za sve sakramente vodili u torontsku župu, gdje je bio velečasni Josip Gjuran. Gjuran me tamo poučavao, dok me Juraj Jezerinac, koji je u toj župi bio kapelan, pričestio.

- Odmah nakon prve ispovijedi, kod Jezerinca. Čim sam primio Tijelo Kristovo, tijelo mi je počelo gorjeti, čak i fizički. Kod kuće, za vrijeme ručka, otišao sam u sobu, kleknuo pokraj kreveta i obećao Bogu da ću biti svećenik.

Međutim, kroz osnovnu školu sam na sve to zaboravio. U sedmom i osmom razredu bio sam sasvim običan dječak. I kao takav sam ušao u pubertet. Takav sam bio i u prvom srednje.

- Kako da ne. Prvi put sam imao djevojku u prvom razredu srednje škole. Tada mi je bilo 15 godina. Hodali smo šest mjeseci. Bila je Irkinja, zvala se Alison.

- Znate, to je vrlo osobno pitanje. Medutim, ne stidim se reci, dapace, ponosan sam da sam zivio predbracnu cistocu. Naime, do svoje 16 godine suzdržavao sam se od seksualnih odnosa mozda iz krivih razloga jer nisam htio da ona zatrudni ili da dobijem spolno prenosivu bolest.

A kada sam se u 16-oj godini obratio, rekao sam sam sebi: »Ako ću se ikada ženiti, čuvat ću čistoću sve do braka.« Naprosto sam tako odlučio – neposredno nakon ispovijedi kod svećenika Franka Kellyja, kapelana katoličke srednje škole »Don Bosco« u Torontu, koju sam tada polazio.

Father Kelly me odrješio od svih mojih grijeha i ja sam tada prvi put osjetio da je Bog - Otac. Susreo sam Isusa i osjetio iskustvo živoga Boga. Bilo je to 1989., kada mi je bilo 16 godina.

- U to smo vrijeme prekinuli. Ja sam tada zapravo već imao drugu djevojku, ali sam uvidio da se stvari moraju mijenjati. Prvo, prestao sam psovati i govoriti nepristojne i glupe riječi. Drugo, postao sam svjestan svojih grijeha, prestao sam ogovarati, počeo sam poštivati svoje roditelje, počeo sam bolje učiti... A najveće su se promjene dogodile u mom odnosu prema djevojkama: počeo sam ih poštivati kao osobe.

Imao sam djevojku koja je bila godinu dana starija od mene. Htjela je sa mnom spavati, ali me na kraju ostavila – samo zato što ja na to nisam pristao. Nažalost, svoju joj odluku tada još nisam znao teološki objasniti; samo sam dubinski znao da to nije ispravno. I ona je mene doslovce ostavila, prohodavši s mojim prijateljem.

Rekla mu je da ja s njom nisam htio spavao, a onda me on upitao jesam li ja lud. Ja sam onda prohodao s nekom drugom djevojkom.

- Morate razumijeti da u Sjevernoj americi postoji tzv. "Dating culture" gdje je bilo uobicajno da jedan momak ide na spoj s jednom djevojkom a drugi vikend s drugom, a pri tome ne smatraju se kao momak I djevojka. Po mom misljenju ovo je vrlo plemenito i puno zdravije za srednjoskolce. U tom smislu isao sam na vise spojeva, a ukupno sam imao 4 pravih djevojaka.

Općenito gledajući – meni je godilo žensko društvo, volio sam ići na spojeve s djevojkama i pričati s njima. I mi smo se zaljubljivali. Priznajem, bilo je teskoca oko pitanja fizickog odnosa unutar tih veza.

Ja sam, međutim, imao svoj stav koje one nekada nisu razumjele. Bio sam jako obziran prema njima, pažljiv, pravi džentlmen, ali one to nisu shvaćale i to je njih dovelo do frustracija. One su mislile da ja njih ne volim. I da su ružne.

Čovječe, ja sam njima morao dokazivati da nije tako! I sjećam se kako sam onda zamolio jednog svećenika da me pouči kako objasniti djevojci taj svoj stav, koji sam imao. On mi je rekao nešto što ja nisam razumio. I ja se zbog toga sada toliko intenzivno i bavim svim tim pitanjima – da objasnim mladima zašto to, zapravo, nije dobro.

- Ona sada radi u jednome restoranu u Torontu. Zadnji put sam je vidio 2002. Išao sam je pozdraviti i uručiti joj poziv za svoju mladu misu.

Inače, tijekom svog srednjeg školovanja, sve do bogoslovije, bavio sam se različitim zanimanjima. Već od 16 godina radio sam u jednoj mesnici, zapravo u klaonici, a nakon toga sam pune tri godine bio smetlar. Vozač je vozio, a ja sam ubacivao smeće otraga. Zarađivao sam 12 dolara po satu. Jako dobro - Kanađani cijene čistoću.

* Jednu od svoje tri mlade mise imali ste u svom zavičaju (po roditeljima), u Dragićini...

- Tako je, ali sam prvi put ispovijedao u Međugorju. Dugo sam se pripremao za tu svoju mladu misu, na njoj sam mislio vrlo oštro i polemički progovoriti o tragičnoj smrti mog djeda po ocu, Stanka Stojića.

On je u ratu bio domobran, a ubijen je u siječnju 1944. u Bosanskoj Gradiški. Ubili su ga partizani, vjerojatno srpski. Nakon rata njegov je grob bio izrovan – ne samo njegov nego i svih njegovih suboraca. I svi su bačeni u Savu. Tamo je onda stajao partizanski spomenik.

- Nikada nisam nikoga mrzio, ali sam imao prema njima prezir. I uoči te moje prve ispovijedi, cijeli sam tjedan imao tu napast – da ću na mladoj misi nešto snažno reći, da hoću osvetiti svog djeda, tisuću stvari mi je prolazilo kroz glavu. Taj prezir, taj grč... Ni sam ne znam što sam sve mislio kazati, ali sve se svodilo u jednu misao: prolivena je nevina hrvatska krv. I zapravo sam mislio progovoriti o hrvatskoj istini.

Kad tamo – ispred moje ispovjedaonice pojavila se jedna poveća skupina ljudi, čitav jedan autobus, koji se zapravo i nisu došli ispovijedati nego su tražili blagoslov. Iz razgovora s njima ustanovio sam da su to Srbi, tj. pravoslavci. Bili su na ljetovanju u Boki Kotorskoj pa su usput svratili i u Međugorje.

Onda oni meni kažu još nešto: »Mi smo pravoslavci iz Bosanske Gradiške«. Dakle, upravo iz onoga mjesta u kojem je bio ubijen moj djed. Odjedanput, ja sam osjetio ogromnu ljubav prema toj starijoj ženi koja je, zajedno s čitavom tom grupom, stajala ispred mene. Pali su svi okovi i lanci, koji su me dotad držali u onoj silnoj napasti. Rekao sam joj: »Vidite, postoji mogućnost da je upravo vaš otac ubio mog djeda. Ali tu smo u ime Isusovo i blagosljivljajmo jedni druge.« I ona se onda rasplakala, zagrlila me.

Nakon toga bio sam slobodan čovjek. Slobodan od tog strašnog prezira što sam ga dotad osjećao.

- Potkraj ljeta 1993. To sam ljeto proveo u Hercegovini, u BiH se baš tada zaratilo. Poželio sam biti svećenik-salezijanac, a kako su mi salezijanci u Torontu rekli da moram malo pričekati – odlučio sam da budem svećenik odmah i sada, i to u Hrvatskoj.

Nakon ljetovanja vratio sam se u Kanadu, gdje sam još radio kao smetlar, dodatno sam zaradio neke novce, ispisao se s fakulteta (upravo sam bio završio prvu godinu psihologije na Sveučilištu u Torontu) i kupio jednosmjernu avionsku kartu za Zagreb. Još se sjećam datuma koji je bio na karti: 10. rujna 1993...

* Danas ste svećenik koji vrlo aktivno radi s mladima, i to najviše oko pitanja seksualnosti. Mladi, tj. studenti, vas, vidim, vole, uživate velik autoritet među njima. Ali isto tako i karizmu...

- Još prije svog obraćenja, kad sam mislio da ću se ženiti, napisao sam u svom rokovniku da dajem čvrsto obećanje sebi i Bogu da ću živjeti čistoću do braka. Obećao sam, drugim riječima, da ću prvi put imati seksualni odnos sa svojom suprugom, te da će to biti samo s jednom ženom i zauvijek s njom, a ni s kojom drugom. Ja sam to odlučio i ja sam živi dokaz da je to moguće.

A živio sam ne u nekoj »trećoj« zemlji nego u Kanadi, koja je, rekao bih, najliberalniji kutak na kugli zemaljskoj.

* Upravo vam na tom detalju neki danas i prigovaraju. Kažu: don Damir, koji je k nama došao iz »ultraliberalnog« svijeta, sada nas uči konzervativizmu.

- Prije svega, ja ne volim te koncepte – »liberal« i »konzervativac«. Nauk Crkve nije konzervativan ni liberalan, nego jer riječ o – istini. A istina ne može biti ni liberalna ni konzervativna.

Međutim, ako je riječ o tome da ja želim čuvati neke trajne istine i da ih želim »konzervirati« - onda ja jesam konzervativan. S druge strane, želim malo filozofski dublje ući u to, pa ako tu istinu prenosim na nov i svjež način, utoliko sam ja i liberalan.

Je li papa Franjo liberalan ili konzervativan? On nadilazi te pojmove.. On je rekao: »Ja sam sin Crkve i nema mijenjanja nauka« - ali način na koji on to iznosi jest originalan.

Postoje neke istine s kojima ja neću trgovati. Ja dobivam napade i od liberala i od konzervativaca.

* Neki vam prigovaraju na teškim i grubim izrazima u vašoj komunikaciji, od čega je dosta toga zabilježeno na You Tubeu i internetu. I sami ste mi jednom priznali da ste strastven covjek i da nemate dlake na jeziku...

- Imam maminu strast i tatin stas. Tatinu fiziologiju, a maminu narav. Mama mi je bila stroga žena, a tata je bio blag.

Puno toga što kažem jest u zanosu I vrlo stravstveno, i to na krijem, ali neke stvari kažem i namjerno, odnosno smišljeno. Ja to zovem »the Jesus shock« - šok tretman, ali na Isusov način. Taj sam žargon posudio od katoličkog filozofa s bostonskog koledža, Petera Kreefta, koji je 2008. napisao knjigu pod naslovom »Jesus-Shock«.

* Homoseksualci, barem oni koje ja poznajem, nisu dobro primili vašu tezu ili izjavu da je homoseksualni odnos nečist, prljav, neuredan, nemoralan... Neki se od njih, vidim, osjećaju sada i ugroženima...

- Meni homoseksualne osobe dolaze na razgovor i svatko tko dođe, naiđe na jednog ljubaznog, otvorenog svećenika čija su vrata uvijek otvorena. A pritom ih ponudim i dobrom, filtriranom američkom kavom. Dakle, gostoljubivost prije svega.

Nekoliko njih redovito dolazi k meni i ja ih aktivno pratim. To su studenti iz zagrebačkih studentskih domova. Trenutačno ih dolazi šest, a u zadnjih sedam godina radio sam, sigurno, s 15-20 homoseksualaca.

- Bodrim ih i izazivam da žive kršćansku savršenost. Upoznajem ih, uz ostalo, i s katekizmom Katoličke crkve. Tri članka u tom katekizmu govore o homoseksualcima. U članku 2357 piše: »Oslanjajući se na Sveto pismo koje ih (homoseksualne cine) prikazuje kao teško izopačenje, Predaja je uvijek tvrdila da su 'čini homoseksualni u sebi neuredni'. Zato i ja u svojim nastupima spominjem tu riječ, »neurednost«.

Međutim, u članku 2358 piše da homoseksualce »treba prihvaćati s poštivanjem, suosjećanjem i obazrivošću«, uz napomenu: »Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije.«

* Kako u praksi funkcionira vaš tretman s mladim zagrebačkim homoseksualcima-studentima?

- Kad sam prvi put razgovarao s jednim homoseksualcem, ovdje u Studentskom naselju »Cvjetno«, bio sam zatečen. Jer, u Torontu to nikad nisam susreo – to da razgovaram s homoseksualcem. U Torontu sam išao u katoličku školu i mi, učenici te škole, nismo imali dodira s homoseksualcima. Namjerno smo izbjegavali one gay-parade u Torontu.

Ali ja sada pred sobom vidim jednu osobu koja trpi. Konkretno, taj momak je preda mnom plakao. Od toga trenutka, postao sam nepovjerljiv prema konceptima, pa i prema konceptu »homoseksualac« - ali, jednako tako, i prema konceptu »heteroseksualac«, »transseksualac«, »metroseksualac«, jer za mene postoji samo osobe, musko i zensko. Vrlo brzo sam shvatio da je priča jednog konkretnog čovjeka puno šira od jedne oznake ili pojma.

- Prvo, slušam ih. Dugo ih slušam. Drugo, pokušavam im, u razgovoru, predočiti da su oni Božja djeca. I da što god oni jesu, da ih Crkva svejedno voli. A treće, izazivam ih na savršenstvo. Zelim naglasiti da razlikujem osobu od cina. Ljubim osobu a mrzim gresni cin. Tako i Crkva. Nazalost, posto Crkva odbacuje gresni cin, neki misle da mrzi I covjeka. Upravo iz ljubavi prema covjeku, Crkva ga poziva na savrsenstvo. Zanimljivo, Isus je ljubio gresnika pa su ga optuzili da ljubi I grijeh. A danas, Crkva mrzi grijeh pa optuzuju nas da mrzimo i gresnika. Glede odnosa prema homoseksualcima slijedim primjer Isusa Krista: ne osudujem te, idi i ne grijesi vise.

- Pa, osjećaš tu tendenciju, ali se ne upuštaš u sam čin grijeha. Ja ih jednostavno zazivam da žive savršenstvo uz pomoc molitve i sakramentalne milosti. Jednako kao kad mi na razgovor dođu momak i cura koji hodaju i imaju napast spavati zajedno – ja ih zazivam: »Nemojte to činiti, morate živjeti kršćansku savršenost!«

Crkva govori »ne« masturbaciji, Crkva govori »ne« homoseksualnom činu, Crkva govori »ne« preljubu, ali iza svega toga stoji i jedan »da«. Crkva je uvijek jedan veliki »da«, koji, naravno, pretpostavlja i ono »ne«.

* Upućujete li homoseksualce i na kakve tečajeve, na kojima se spolna orijentacija može »liječiti«, tj. mijenjati, ili ih upućujete na neke brošure?

- U Hrvatskoj to ne postoji, ali u zapadnim zemljama postoje oni strucnjaci koji pruzaju pomoc homoseksualcima koji se bore s nezeljenom privlacnosti prema istom spolu. Jedan takav primjer jest knjiga koja se zove »Iskorak iz homoseksualnosti«, a koju je napisao Richard Cohen koji je također bio homoseksualac ali se, uz Božju milost, kako on sam svjedoči, oslobodio od te tendencije pa je sada oženjen i ima dvoje ili troje djece. Ta je knjiga prevedena i na hrvatski.

Isto tako, svakoga upućujem na web-stranicu »Courage«, iza koje stoji jedna katolička američka udruga. I to takva udruga koja ne ide za tim da ih »izliječi« nego im jednostavno pomaže da žive kršćanski život. Oni imaju support-grupe, imaju duhovne vježbe, održavaju seminare po cijeloj Americi...

Kad netko iskusi Isusa Krista, ja tu više ništa ne trebam nadodati. Kad sam ja upoznao Isusa, meni niti jedan svećenik nije morao reći da ne spavam s curom, ja sam to sam znao. To je moja metoda. Tražite Božje kraljevstvo i sve će vam biti dano. Ravno na Isusa!

- Ne. Ja osobu ne poistovjećujem s činom. Jedno je osoba, a drugo je što ona radi sa svojim genitalijama. Drugim riječima: jedno je osoba, a drugo je čin.

- Izraz nije moj, posudio sam ga od američkog publicista Jonaha Goldberga, koji je napisao knjigu »Liberalni fašizam«. On tim izrazom opisuje novu američku ljevicu i demokrate kao što su Hillary Clinton, Nancy Pelosi, Joe Biden itd.

Zašto? Jer tim su liberalima, kad govore, puna usta pluralnosti, slobode izbora itd., međutim kad se s njima ne slažeš – udare te u abdomen, ne daju ti pravo govoriti, ne daju ti pravo izbora i slobode. Slobodan si samo ukoliko se s njima slažeš. A ukoliko se s njime ne slažeš, baš su fašisti. Liberalni fašisti. Ima ih, itekako puno, i u Hrvatskoj.

* Kako gledate za tzv. referendum o ćirilici, točnije rečeno - referendum o uporabi manjinskog jezika i pisma?

- Ja sam protiv ćirilice u Vukovaru. Ja sam stvarno protiv toga. Ali bojim se da ćemo zbog tog referenduma imati brojne kolateralne žrtve. A to su Srbi koji žive u drugim mjestima, jednako kao i Slovaci, Talijani, Česi i druge manjine.

Znam jednog slovačkog svećenika i njegovo selo kraj Našica: u tom selu Slovaka ima 40 posto i sad, ako ovaj referendum prođe, oni će izgubiti pravo na svoj jezik.

Ne mogu staviti u isti koš Vukovar ili neko srpsko selo u Lici ili Gorskom kotaru. Zakon mora biti jednak za sve, ali Vukovar mora biti izuzet zato što je u njemu prolivena krv. I zbog njegove traumaticne povijesti. Takve iznimke svuda u svijetu postoje, to se zove pozitivna diskriminacija.

Ne mogu reći da je Vukovar isto što i Virovitica, Čakovec, Zagreb, Gospić ili Udbina. Vukovar je postao jedan simbol, jedna ikona, i stoga zahtijeva poseban pristup.

* Kakvo je vaše iskustvo s hrvatskim biskupima? Koje biskupe najviše cijenite ili simpatizirate?

- Najprije moram izdvojiti Juraja Jezerinca kojega znam od djetinjstva i koji mi je neka vrsta oca. On je blag po naravi, ja mu još uvijek, umjesto »monsignor«, govorim »father Jezerinac«.

Odmah uz bok njemu stavio bih i kardinala Josipa Bozanića. Prvo, zato što me je zaredio; a drugo stoga što sam 2005. proveo s njim nezaboravnih pet dana u Washingtonu, kada smo se sjajno družili i dobro upoznali.

* Nije li kardinal Bozanić – suprotno ovome što tvrdite – počesto hladan, nekomunikativan, zatvoren, zakopčan, čak pomalo i birokratski nastrojen, te se doima kao čista suprotnost nekadašnjem karizmatskom zagrebačkom nadbiskupu Franji Kuhariću, koji je bio istinski predvodnik hrvatske Katoličke crkve u vremenima kada se Hrvatska borila za svoju nezavisnost?

- Spomenut ću vam jedan detalj za našega višednevnog druženja u Washingtonu 2005. On je tada bio smješten u washingtonskoj bogosloviji i ja sam svako jutro išao po njega. Međutim, jednoga jutra njega jednostavno nije bilo. Posvuda sam ga tražio, ali ga nigdje nisam uspio naći. Onda se popnem na prvi kat bogoslovije, tamo gdje je spavao. Odmah do njegove sobe bila je kapelica. I ja zateknem Bozanića kako kleči u dubokoj molitvi. To mi je bio jako drag prizor. Minutu ili dvije samo sam ga promatrao, kako kleči i moli. I tada sam se uvjerio da je Bozanić čovjek molitve.

A što se tiče Bozanićeve naravi – o naravi se, kao što znate, ne raspravlja.

Pohvalio bih još i biskupa Matu Uzinića iz Dubrovnika. Njega poznajem još iz vremena kad je bio svećenik u Splitu. On je vrlo ponizan i otvoren.

* Glavnu ulogu u aktualnome »konzervativnom pokretu« u Hrvatskoj ipak vode laici, a ne biskupi, tj. svećenici. Tko vam je od njih najbliži? Vice Batarelo mi je rekao da ste vas dvojica prijatelji već i zahvaljujući tome što živite u istom kvartu, tj. Jarunu...

- Vice je iz Australije, Stjepo Bartulica iz Amerike, a ja sam iz Kanade, tako da nas trojica odmah u startu imamo nešto zajedničko – mi smo dijaspora. I kao takvi činimo jedan trolist. Izrasli smo iz tog nekog anglosaksonskog duha.

- U vrlo dobrim. Ja sam nju ugostio prije šest godina na studentskom vjeronauku, ona je sa svojim mužem svjedočila o svom kršćanskom braku. Znam i njezinog oca, mi smo obiteljski prijatelji. U nedavno održanom referendumu o braku potpuno sam je podržao, poslao sam joj kao pojačanje i svojih 120 studenata-volontera. Nisam bio dio stožera njezine inicijative, ali sam je podržavao.

* Ne čini li vam se da Željka Markić čini, zapravo, štetu? Odnosno, da svojom pojavom i ponašanjem isuviše iritira znatan dio javnosti pa javnost onda i sve vas zajedno sagledava isključivo kroz nju i ono što ona govori ili radi?

- Ali i sami mediji su stvorili takav dojam o njoj. Međutim, jedno je nedvojbeno: svaki pravi vođa u jednoj ovakvoj bitci mora istupati s kristalno jasnim stavovima koji sami po sebi nužno smetaju protivnike.

Željka Markić je prorocki djelovala. Ona ima viziju koja je nadahnuta Božjim obećanjem u prošlosti. Ona je lav, ona grize; ona je top, ona puca. Moraš biti takav ako vodiš neku ovako važnu akciju.

Naravno, ako sto svi imamo mane tako I ona. Ali kako smo mi dobri prijatelji, ne bih te mane želio iznositi. Željka je tako oblaćena od sviju da bih se najradije suzdržao od iznošenja svojih kritičkih sudova o njoj. U svakom slučaju, njezine vrline nadmašuju njezine mane.

- Izdvojio bih njih nekoliko. Prvi je Jakov Rađa, župni vikar u župi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci. On je vatreni propovjednik, koji svoje slušatelje izaziva na kršćansko savršenstvo.

Drugi je Borna Puškarić. On je trenutačno na postdiplomskom studiju na Papinskom sveučilištu Santa Croce u Rimu, gdje studira komunikacije i masovne medije.

Zatim bih spomenuo don Ivana Šibalića, koji je povjerenik za pastoral mladih Hrvatske salezijanske provincije. On je prvi pokrenuo katoličku aplikaciju za iPhone i iPad, a pokrenuo je i cijeli pokret volontera u Zagrebu – to su mladi koji pomažu mladima.

Tu su još pater Ike Mandurić, koji je kateheta mladih u Palmotićevoj, te pater Marko Glogović, koji je neustrašivi branitelj života od začeća.

* Koju biste božićnu poruku uputili našoj političkoj javnosti i političarima?

- Kao svećenik koji je zaljubljen u Isusa Krista, te je uvjeren da je Isus Krist Bog, molim se za njih i vjerujem da Bog moze djelovati kroz njih. Ali takoder kao evangelizator svakako pozivam sve naše političke čelnike, od predsjednika Josipovića do premijera Milanovića, kao i ostale, da povjeruju u Isusa Krista.

Pozivam ih u poniznosti da prepoznaju Boga koji se ponizio i rodio u Betlehemskoj stalici gdje su mu se poklonili pastiri ali i kraljevi. Svim ljudima dobre volje cestitam Bozic i zelim puno mira i radosti.

Google+

Anton Kovačev 20 godina na čelu HBOR-a
20. XII 2013.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Na kraju gotovo jednodnevnog druženja s predsjednikom Uprave Hrvatske banke za obnovu i razvitak Antonom Kovačevim (56), protekle subote u Zagrebu, morao sam ustanoviti da postoje, zapravo, dva Antona Kovačeva. Jedan je bankar - dapače, jedan od najuspješnijih u Hrvatskoj, a na funkciji predsjednika Uprave HBOR-a nalazi se već 20 godina - a drugi je on sam kao privatna osoba, nevezano za posao kojim se bavi i za koji prima plaću.

- Jedan moj prijatelj - povjerio mi se, u jednome trenutku, Kovačev - rekao mi je da sam sasvim različit u poslovnom okruženju, a različit u društvu. Svoj posao shvaćam ozbiljno i konzervativno; smatram da bankar mora biti konzervativan i da se mora pridržavati određenih pravila jer ako se ide izvan toga, onda u konačnici neće biti dobrog rezultata. Čitava ova svjetska financijska kriza je i uzrokovana ponašanjem dijela bankara na neozbiljan način, tj. time što se investicijsko bankarstvo počelo služiti načinom koji je izvan stručnih bankarskih pravila.

Kao takav, kao bankar, Anton Kovačev je prilično zakopčan, škrt na riječima, suzdržan, oprezan, čak pomalo stidljiv. Riječi gotovo kliještima morate izvlačiti iz njega; o svakom pitanju on dobro razmisli a onda dade odgovor za koji niste dokraja sigurni je li to uistinu odgovor na vaše konkretno pitanje ili skup fraza koje je prethodno bio napisao i onda dobro naučio napamet,

Ali ako ste malo duže s Kovačevom, počinjete upoznavati i jednog drugog čovjeka koji s ovim prvim, Kovačevom bankarom, ima vrlo malo ili gotovo ništa veze.

Kuriozitet Antona Kovačeva kao privatne osobe jest, ponajprije, u tome da je otac čak šestero djece, i to u dobi od 13 do 21 godinu. Zbog svojih obveza prema djeci mi smo, protekle sukobe, morali prekinuti započeti i već napola zahuktali razgovor i napraviti trosatnu pauzu, tako da smo drugi dio intervjua odrađivali od 16 pa sve do zrelih večernjih sati (završivši naše druženje u ribljem restoranu "Bonaca" u Tkalčićevoj, gdje je tradicionalno odličan rižoto od kozica).

Te se subote, naime, u ranim popodnevnim satima vraćao iz Singapura najstariji sin Antona Kovačeva, Ivan, pa je moj sugovornik hitao u zagrebačku Zračnu luku da ga dočeka i odveze kući (u Vladimira Preloga, na Trnju, pokraj Nacionalno-sveučilišne biblioteke). Ivan Kovačev je vrlo uspješan student Ekonomskog fakulteta u Zagrebu (izabrao je poslovno usmjerenje) i cijeli je protekli semestar proveo u Singapuru, na tamošnjem Ekonomskom fakultetu, gdje je polagao i ispite. Sam je, kaže Kovačev, izabrao tu zemlju za svoje dopunsko školovanje jer je procijenio da je to najkvalitetniji studij ekonomije među svim onim visokoškolskim ustanovama s kojima zagrebački Ekonomski fakultet ima razvijenu suradnju.

Međutim, kad je pokupio Ivana na aerodromu, Anton Kovačev nije išao direktno kući na ručak, što bi se moglo pomisliti u prvi trenutak, nego je svratio na Velesajam gdje se igrala košarkaška utakmica između Cedevite i Zaboka. Njih su dvojica stigli negdje na pola utakmice i odgledali drugo poluvrijeme. Razlog tome bio je taj što u Cedeviti igra (i to kao playmaker) mlađi Kovačevov sin Duje, koji je inače učenik 1. razreda V. gimnazije u Zagrebu. Pobijedila je Cedevita - ekipa u kojoj igra Kovačev junior.

No nisu Anton Kovačev i njegov najstariji sin Ivan sami gledali tu utakmicu. S njima u društvu bile su i dvije Kovačevove kćerke, Katarina i Ana.

Katarina je njegova najstarija kćerka (inače drugo dijete po starosti), koja također, kao i Ivan, studira ekonomiju, ali ne na Ekonomskom fakultetu nego na privatnoj Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa (ZŠEM). Sada je na drugoj godini.

Ana je pak njegovo najmlađe dijete, ide u 7. razred osnovne, a Kovačev za nju kaže da je glazbeno vrlo nadarena pa, među ostalim, uči flautu u Glazbenoj školi Ivana Zajca.

U cijelome tom nizu Kovačevove djece valja spomenuti i još dvije njegove kćerke, Jelenu i Vinku. Jelena je maturantica u X. gimnaziji u Zagrebu i, iako se činilo da će i ona nakon srednje škole upisati ekonomiju, po trenutačnom razvoju stvari izbor će ipak na kraju pasti na Likovnu akademiju. Usto je i literarno nadarena, a ima i novinarskog talenta pa je, uz ostalo, uređivala i školski list u osnovnoj školi.

Vinka pak ide u 3. razred XI. gimnazije u Zagrebu i čini se da će se, kad završi tu školu, opredijeliti za prosvjetu.

Bitan član familije Antona Kovačeva svakako je i njegova supruga Marija. Ona je po zanimanju liječnica, ali se odrekla svoje karijere kako bi mogla odgajati pola tuceta svoje i Antonove djece.

- Kad nekome kažem - požalio mi se Anton Kovačev - da imam šestero djece, svi se začude. To je u našem društvu čudno. Normalno je, kao, kad imaš jedno ili dvoje djece. Ali to je apsolutno moj osobni izbor, kao što je moj osobni izbor i većina drugih stvari kojima se bavim u životu. Ne smatram da sam zbog toga narodni heroj, ali ne mislim ni da bih se zbog te okolnosti morao nekome opravdavati.

Izdržavati obitelj od 8 članova (on, supruga i 6 djece) s jednom jedinom, njegovom plaćom svakako nije lak i jednostavan zadatak. Kovačevova plaća, doduše, jest velika (osobito za hrvatske prilike), ali nije, opet, prevelika; veće su plaće direktora u privatnim, tj. komercijalnim bankama nego u državnom HBOR-u. Stoga je Anton Kovačev morao svoj život aranžirati sasvim drugačije nego što to čini velika većina ostalih poslovnih ljudi u Hrvatskoj te naći sebi i jedno drugo, alternativno zanimanje, koje mu je, osim što ga jako voli, i alternativan izvor prihoda.

Kovačev se, naime, bavi i poljoprivrednim biznisom, i to u svom rodnom kraju, Kaštel Lukšiću kraj Splita. Naslijedio je dosta zemlje od svojih predaka (oca i djeda) pa, uza sve ostalo, ima i sljedeće: 400 stabala trešanja, 130 stabala maslina, 200 stabala mandarina i naranči, te dva vinograda ukupne veličine oko 1 hektar. Uzgaja tri sorte autohtonog dalmatinskog grožđa: kaštelanski crljenak, plavac i babicu. Od njih pravi opol, tradicionalni dalmatinski roze.

Onaj kaštelanski hrušt koji svakog proljeća preplavi zagrebačke tržnnice - među tim kašetama s hruštom bude i nešto trešanja iz obiteljskog voćnjaka Antona Kovačeva u Kaštel Lukšiću.

Ali u komercijalnom su smislu glavni proizvodi iz Kovačevova obiteljskoga gazdinstva ipak prošek i travarica. Svoju mi travaricu jako hvali (nisam je još probao), kaže da je pravi od desetak vrsti trava i da je iznimno aromatična. U branje travi za tu rakiju angažirana su gotovo sva njegova djeca, koja sudjeluju, isto tako, i u pakiranju njegovih pića u posebne kutije - jer on to plasira na tržište u obliku poklon-paketa i suvenira.

Anton Kovačev također ima prihode i od najma stambenog prostora. Ima dvije obiteljske kuće u Kaštel Lukšiću, a jedna je od njih punih 25 godina bila iznajmljena nekoj oficirskoj obitelji (iz JNA). Glava te obitelji je, kaže, po nacionalnosti bio Makedonac.

Sljedeće bitne kategorije koje se mogu upotrijebiti za Antona Kovačeva jesu: eksplicitni Hrvat (po političkom opredjeljenju HDZ-ovac), angažirani katolik i nadasve - odličan pjevač.

Patrioti su mu bili već i njegov djed i otac. "Moj djed je", kaže Kovačev, "bio, kao mornar u austrougarskoj mornarici, jedan od vođa pobune hrvatskih mornara u Puli, 1918., pa je osuđen na smrt strijeljanjem. Ipak, sve je to preživio, a u doba Kraljevine Jugoslavije bio je, u političkom smislu, gorljivi HSS-ovac. Po zanimanju je bio građevinski poduzetnik."

A otac? "Otac je", veli Kovačev", "1941. bio uhićen od Talijana kao taoc te je od 1941. pa sve do pada Italije 1943. bio u logoru u Italiji. Onda se, s prekomorskim brigadama, bivšim zatočenicima, vratio u Hrvatsku kao partizanski oficir, ali se vrlo brzo, već 1947., razočarao u to svoje novo opredjeljenje. Za vrijeme godišnjeg odmora u rodnom Kaštel Lukšiću, 1947., obnavljao je, zajedno s mještanima, crkvicu sv. Ivana Krstitelja na vrhu obližnjeg brda Biranj i, prije nego što se vratio u svoj garnizon u Ilirskoj Bistrici, netko ga je zbog toga prijavio. Na njega je izvršen pritisak da se pokaje, no moj je otac umjesto toga napisao: 'Tražim otpust iz vojske'."

Sam Anton Kovačev bio je vjerski, pa i politički angažiran još u svom djetinjstvu i dječaštvu. Pjevao je od mladih nogu u lokalnom crkvenom zboru, već kao 14-godišnjak bio je aktivan član ogranka Matice hrvatske u Kaštelima, a pri kraju studija počeo je pjevati (kao solist) u katoličkom vokalno-instrumentalnom sastavu Sv. Frane iz Splita, koji je najčešće nastupao na studentskim misama.

I danas voli zapjevati (preferira, naravno, dalmatinske, ali i slavonske pjesme), a zadnji je put pjevao u lokalnoj, župnoj crkvi Marijina Uznesenja u Kaštel Lukšiću - ove godine, za Veliki tjedan, uoči Uskrsa (zajedno sa svojim zemljacima, pučkim pjevačima iz Kaštel Lukšića).

U rujnu 1976. Kovačev je bio vrlo angažiran - kao jedan od vođa lokalne katoličke mladeži - na velikom Crkvenom slavlju u Solinu, kojim je započeo Crkvin projekt "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata". Kako nikada nije bio u Partiji, pa ni u Savezu socijalističke omladine, imao je relativno loše karakteristike pa se uspio zaposliti tek dvije godine nakon završenog studija (na Ekonomskom fakultetu u Splitu) - najprije u Zavodu za izgradnju Splita (ondašnji SIZ stanovanja i komunalnih djelatnosti), a onda u istoj takvoj ili vrlo sličnoj ustanovi u Solinu.

Na prvim demokratskim izborima 1990. izabran je (kao član HDZ-a) za općinskog vijećnika u Kaštelima, a odmah je zatim postao i član Izvršnog vijeća Općine zadužen za gospodarstvo.

God. 1992. kratko je vrijeme bio direktor Zračne luke Split, a potkraj iste godine postao je saborski zastupnik i potpredsjednik saborskog Odbora za obnovu i razvitak. I to je ujedno bio kraj njegove, uvjetno rečeno, političke karijere. Jer, 1. lipnja 1993. on je imenovan za predsjednika Uprave HBOR-a - a na tom mjestu je i dandanas. Dakle, bez prekida - puna dva desetljeća.

Ove je godine, međutim - i to prije nekih mjesec i pol dana - Anton Kovačev izabran, na mandat od tri godine, i za potpredsjednika ELTI-ja, najvećeg i najozbiljnijeg udruženja europskih razvojnih banaka. Članice tog udruženja su najjače razvojne banke u Europi, poput EIB-a (Europske investicijske banke) i KFW-a (njemačke Savezne razvojne banke).

Isto tako, do kraja prošle godine Kovačev je bio i predsjednik EAPB-a (Europsko udruženje javnih banaka), a sada je u toj financijskoj udruzi član Upravnog odbora.

* Kad vam je u vašem životu bilo najteže?

- Za vrijeme rata. Bio sam u Hrvatskoj vojsci u razdoblju kad nije bilo HV-a, znači od 1991. do proljeća 1992. Većinu tog vremena bio sam povjerenik Šeste operativne zone pri Glavnom stožeru HV-a, zadužen za opskrbu vojske.

* Mislio sam na vašu bankarsku karijeru. Nakon dolaska Kukuriku koalicije na vlast, potkraj 2011., govorilo se da ćete biti smijenjeni. Za vašu smjenu se posebno zalagao ministar poduzetništva i obrta Gordan Maras, koji je, inače, jedan od 9 članova Nadzornog odbora HBOR-a; on je smatrao da na čelo HBOR-a treba dovesti "svježu krv"...

- Logično je da svaka nova vlast ili Vlada promišlja i o imenovanjima čelnih ljudi državnih tvrtki. Ali uvijek je pitanje što je kriterij. Je li kriterij stranačka podobnost ili rezultati rada.

Ako se gleda po rezultatima rada i financijskim pokazateljima, onda treba reći da je HBOR ostvario izvanredne rezultate. Slobodno mogu reći da smo mi iznad prosjeka razvojnih banaka Europe.

Ukupno je do sada HBOR podržao gotovo 50 tisuća projekata s iznosom od preko 120 milijardi kuna. A samo je u 11 mjeseci ove, 2013. godine odobreno 6,3 milijarde kuna kredita. Zabilježili smo i povećanje udjela investicijskih kredita; u ovoj godini taj je udio 61 posto, dok je lani iznosio 48 posto.

Zahvaljujući svim tim kreditima, u Hrvatskoj je otvoreno nekoliko desetaka tisuća radnih mjesta.

* Dok su neki prizivali ili barem priželjkivali vašu smjenu, bespogovorno vas je podržao ministar financija Slavko Linić, koji je, po Zakonu o HBOR-u, ujedno i predsjednik Nadzornog odbora Banke kojoj ste na čelu?

- Da. Moja je suradnja s njim besprijekorna. Izuzetno sam zadovoljan našom suradnjom; on uvijek traži red i rad, a toga u HBOR-u ima dovoljno, čak iznadprosječno u odnosu na ostale ustanove u Hrvatskoj.

* Linić važi kao težak za suradnju?

- Ja s njim imam sasvim drugačija iskustva. On je u svojim stavovima energičan i jasan. Kad se uvjeri da se radi i posluje u apsolutnom redu, onda doista nema nikakvih problema za dobru suradnju s njim.

Mi smo u zadnje dvije godine, otkako je Linić predsjednik NO, u našem kreditiranju preuzeli veći rizik nego što je to bilo u prethodnom razdoblju. Uveli smo jedan nov način raspodjele rizika, pa taj rizik sada dijelimo - pola rizika preuzima HBOR, a pola poslovna banka preko koje se odobravaju naši krediti.

HBOR je tako postupio u namjeri da potakne investicije u Hrvatskoj - u ovim sadašnjim okolnostima velike gospodarske i financijske krize.

* Kolika je to bila osobna Linićeva zasluga?

- To je bio njegov osobni prijedlog - kao predsjednika NO HBOR-a. Inače je to obilježje njegove hrabrosti: ako vjeruje da je nešto dobro i ispravno, onda hrabro i odlučno ide prema tom cilju. Linić je energičan, temperamentan i hrabar čovjek, do danas s njim nisam imao nijedan sukob.

- Još negdje 1997. ili 1998. Upoznali smo se još dok je bio gradonačelnik Rijeke. Bilo je to na jednome sastanku s predstavnicima Svjetske banke, oko financiranja kanalizacijskog sustava Grada Rijeke. Bilo je govora da će kredit ići posredno preko HBOR-a, ali ga je na kraju izravno odobrila Svjetska banka, odnosno Međunarodna banka za obnovu i razvitak, koja je u njezinu sastavu.

* Vašoj suradnji nije prepreka ni to što ste vi član HDZ-a, a on jedan od čelnika SDP-a?

- Ja prvenstveno gledam čovjeka po njegovim vrlinama i manama, a nikad mi u životu nije bilo presudno kako netko gleda politički. Nemam sklonost prema ponašanju i ravnanju po pravilima krda. Ni kao student se nikad nisam svrstavao u neke grupe.

Isto tako, nikada nisam primijetio ni da Linić gleda ljude kroz stranačke naočale.

* Poznato mi je da glavninu svojih kredita, čak 90 posto, odobravate privatnim poduzetnicima, a samo 10 posto državnim poduzećima. Kako onda ipak objasniti činjenicu da gospodarski stalno stojimo na mjestu, ili da čak nazadujemo, pa se non-stop jadikuje kako kod nas nema ulaganja, ni od domaćih ni od stranih investitora?

- Mi smo lani odobrili preko 10 milijardi kuna kredita, i to pretežito privatnicima. Više od polovice tih kredita otišlo je za investicije. Međutim, ako gledamo snagu HBOR-a – to je tek nekih 1 i pol posto ukupnoga bankarskog sustava u Hrvatskoj.

Drugim riječima, kad zbrojite bilance svih hrvatskih banaka, mi u svemu tome sudjelujemo samo oko 1 i pol posto.

Inače, u prošloj je godini 30 posto ukupnih investicija koje su financirane putem banaka odobreno iz HBOR-ovih sredstava.

- Poslovne su banke ovih zadnjih godina jednostavno odustale od investicija. To nije samo kod nas, to je i generalni, svjetski trend.

Kad gledamo strukturu naših investicija, to su uglavnom mali i srednji poduzetnici. U pravilu, radi se o manjim ulaganjima. U industriji se ulaganja svode na kupnju strojeva i opreme, puno rjeđe u izgradnju novih hala. Više se ide u racionalizaciju proizvodnje u postojećim halama, ili se postojeće hale uzimaju u najam. Ide se puno racionalnije nego što je to bilo u prethodnom razdoblju.

* Jedan od hrvatskih poduzetnika koje kreditirate je i Ivica Todorić. To jest, njegov Agrokor...

- Todorićeva aktivnost u Baranji jedan je od primjera kako bi privatno poduzetništvo trebalo funkcionirati. Iskoristiti prirodno bogatstvo slavonske, baranjske zemlje, s dobrom organizacijom, s puno uloženih sredstava i s vrhunskom tehnologijom. Rezultat nije fascinantan samo u financijskom smislu nego tu imate i novo zapošljavanje.

Mi smo, inače, Agrokor dosad vrlo malo kreditirali, ali smo rado sudjelovali u kreditiranju njegove druge faze u istočnoj Slavoniji i Baranji, tj. u izgradnji bioplinskih postrojenja u kojima se od stajskog i ratarskog otpada stvara električna i toplinska energija.

Jedan od većih naših projekata u ovoj i prošloj godini je i kreditiranje nove tvornice sardina u Postirama na Braču.

* Zašto Hrvatska već godinama ne ostvaruje rast BDP-a?

- Zato što nema ulaganja, nema nove proizvodnje. Paradoksalno je da je Hrvatska otvorila svoje tržište stranoj konkurenciji na način da strani proizvođači imaju prednost pred domaćima na našem, hrvatskom tržištu.

Niz je primjera iz našeg iskustva gdje hrvatski poduzetnici uspješno prodaju svoje proizvode i usluge na stranim tržištima, a ne mogu u tom obimu biti prisutni na hrvatskom tržištu.

Evo vam i jednog od najtipičnijih primjera: inženjer Zvonimir Viduka, vlasnik i direktor tvrtke ALTPRO u Velikoj Gorici, koja proizvodi sustave za regulaciju željezničkog prometa, morao se afirmirati u čitavom svijetu i prodavati svoje sustave u gotovo svim zemljama EU, da bi tek nakon toga svoj proizvod mogao prodati HŽ-u.

Ili, uzmite za primjer samoborskog inovatora i poduzetnika Matu Rimca, koji je napravio električni automobil Concept 1, što ga je Svjetska udruga proizvođača automobila proglasila najboljim električnim autom na svijetu. Tek kad je Rimac dobio petominutnu besplatnu reportažu na CNN-u, dobio je prostor i u domaćim medijima.

Zvuči smiješno, suludo i nevjerojatno, ali je istinito: hrvatskim poduzetnicima treba omogućiti ravnopravnu utakmicu na hrvatskom tržištu. Ali tu podršku domaćem poduzetništvu, da se razvije i afirmira na domaćem tržištu, mi, nažalost, nemamo.

* Mnogi su hrvatski poslodavci nezadovoljni navodno prevrtljivom poreznom politikom ministra Linića; neki čak govore i o njegovoj »poreznoj šizofreniji«...

- Mislim da bi najkorisnije bilo saslušati prigovore koje ističu strani investitori. Oni dolaze iz drugog okruženja, i oni neprekidno spominju administrativne prepreke, ponajprije činovnike koji su, umjesto da budu poticaj investitorima, i domaćim i stranim, najčešće nepremostiva prepreka.

Tu je zatim i spor i nesređen pravni sustav, neriješeni pravni odnosi, nesređene zemljišne knjige i sporost u rješavanju gospodarskih sporova. Ali isto tako i Zakon o radu – koji štiti i neradnike, a onemogućava pokretljivost radne snage i mogućnost poslodavcima zamjenu lošeg radnika ili neradnika dobrim.

Zakon o radu je jedna od najbolnijih tema. Sindikalnim vođama će se, kad to pročitaju, zasigurno dići kosa na glavi, međutim pitam se: tko štiti vojsku nezaposlenih ljudi, tj. ogroman broj hrvatskih državljana koji su bez posla, a koji bi trebali imati pravo na rad, kao i mogućnost konkuriranja za rad?

* Mislite da glavni problem nije u državnim porezima?

- Puno veći problem od poreza su parafiskalni nameti. To su različite naknade i troškovi, koji nisu u okviru državnog sustava poreza. Čini mi se da je netko nabrojao preko 300 ili 350 tih različitih parafiskalnih nameta.

Takvu silinu tih parafiskalnih nameta ne može podnijeti nijedno gospodarstvo.

* Smatrate li da će iduće godine, usprkos svemu, doći do rasta BDP-a i početka oporavka hrvatskog gospodarstva?

- Ja sam uvijek optimist, iako sam svjestan da će i sljedeća godina biti teška; no iskreno se nadam da će doći do određenih pomaka. Svoj optimizam gradim i na ovome što radi HBOR.

Kao predsjednik Uprave HBOR-a, pokušavam realizirati osnivanje fonda rizičnog kapitala, kojim bismo krenuli u dokapitalizaciju velike većine hrvatskih gospodarstvenika koji su prezaduženi i koji nemaju prostora za nove kredite.

To bi trebala biti jedna od pretpostavki oživljavanja hrvatskoga gospodarstva: otvaranje novog investicijskog ciklusa srednjih i velikih poduzeća, posebno onih koji će uspješno proći predstečajne nagodbe.

To je iznimno važna tema. Ako to uspijem, riješit ćemo veliki problem, tj. ostvariti bitnu pretpostavku za oživljavanje hrvatskog gospodarstva.

* A kada se možemo nadati definitivnom izlasku iz gospodarske krize?

- To će se dogoditi onda kada prepoznamo što su nova pravila u svjetskom gospodarstvu. Velika proizvodnja i potrošnja koja je bila naslonjena na ogromne iznose kredita i zaduženja, jednostavno je morala imati svoj kraj.

Jedini je pravi izlaz u investiranju, u proizvodnji nečega novog. Ali, naravno, onoga što tržištu treba i što je tržištu zanimljivo.

Ako želimo privući strane investicije, onda naš sustav trebamo prilagoditi zahtjevima većine stranih investitora. Ako vam 30 ili 50 njih kažu »to i to« – onda ih valja poslušati, onda je to objektivna činjenica.

Ne treba pametovati i izmišljati toplu vodu, nego se valja ugledati na iskustvo novijih članica EU, poput Slovenije, Mađarske, Slovačke, Češke, Poljske... Ako je netko prošao isti put koji ti sada prolaziš – čemu sad griješiti ponovno?

* Negdje sam pročitao da ste član Bratovštine hrvatskih vinskih vitezova?

- To je međunarodna udruga koja okuplja proizvođače vina, sa sjedištem u Austriji. Predsjednik te udruge je jedan Austrijanac, dok je na čelu njezina hrvatskog ogranka bivši direktor Zrinjevca Ante Ledić. U okviru te udruge proizvodnji vina se prilazi na jedan, rekao bih, malo drukčiji, društveni način - pa je ta udruga ponajprije mjesto okupljanja, druženja, kušanja pa i natjecanja - tko će proizvesti bolje i kvalitetnije vino. Nažalost, zbog poslovnih obveza ove godine nisam bio ni na jednom sastanku Bratovštine.

Google+

Novi konzervativizam u Hrvatskoj
13. XII 2013.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Cijelo subotnje poslijepodne i večer proveo sam s dvojicom intelektualaca koji u zadnje vrijeme igraju iznimno značajnu ulogu u svojevrsnom gibanju ili pokretu u Hrvatskoj što ga oni sami nazivaju "novim konzervativizmom" (dok neki govore i o "konzervativnoj revoluciji"). To su dr. Stjepo Bartulica i dr. Vice John Batarelo; prvi je predsjednik građanske udruge "Centar za obnovu kulture" (COK), a ujedno i povjerenik predsjednika Republike Ive Josipovića za vjerske zajednice (i to od ožujka 2010.), dok je drugi, Batarelo, predstojnik Ureda za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije i vanjski član saborskog Odbora za dijasporu, ali, istodobno, i predvodnik udruge "Vigilare" (što na latinskom znači "Biti budan").
Sjedište obje udruge (COK-a i Vigilarea) je u Grahorovoj 4, na zagrebačkom Črnomercu, pa smo se tamo i sastali.
Dr. Stjepo Bartulica je, uza sve ostalo, i profesor političke filozofije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.
Bartulica i Batarelo dugo su dvojili hoće li mi dati intervju. Vrlo su oprezni prema medijima, osobito nakon nedavno održanog referenduma za ustavnu definiciju braka, oko kojega su se u znatnoj mjeri uskovitlale strasti. Na kraju su ipak pozitivno odreagirali na moju inicijativu, naglasivši da time puno riskiriraju, da će se njihove izjave sigurno različito tumačiti na različitim stranama te da je ovo vrlo važan i osjetljiv trenutak i za njih same – budući da je riječ o njihovu prvom izravnom istupanju u novinama (u formi intervjua); dosad su više nastupali u pozadini, gotovo kao neka vrsta "sivih eminencija" određenih zbivanja ili konkretnih događaja.
Njih obojica bili su - kako su mi objasnili - i podupiratelji akcije Željke Markić i njezine udruge "U ime obitelji" oko nedavno održanog referenduma, ali ne i više od toga; nisu bili njegovi neposredni organizatori, niti su izravno vodili ili usmjeravali kampanju oko njega. To je, kažu, ipak bio projekt Željke Markić i njezinih najbližih suradnika.
Njih dvojica, dr. Bartulica i dr. Batarelo, su vršnjaci (imaju 43-44 godine), pa se već i stoga odlično razumiju i predstavljaju sjajno uigran tandem. Općenito su u mnogočemu slični, ali ima i nekih detalja po kojima se razlikuju.
Prvo po čemu su istovjetni jest činjenica da su rođeni u inozemstvu, a da su u Hrvatsku došli živjeti neposredno nakon uspostavljanja samostalne hrvatske države (dakle, početkom 1990-ih).
Bartulica je rođen 1970. u američkom gradu St. Josephu, u saveznoj državi Missouri, a u Hrvatsku je došao 1992. Otac Nikola bio mu je po zanimanju psihijatar (danas je u mirovini), a podrijetlom je iz Splita, tako da je Stjepo Bartulica, zapravo, Dalmatinac. Majka Božica mu je, međutim, Hercegovka, a bila je u bliskom rodu s pokojnim vukovarskim liječnikom, ministrom i saborskim zastupnikom Jurajem Njavrom.
Dvadesetijednogodišnji život Stjepe Bartulice u Hrvatskoj obilježili su, uz ostalo, i bliski kontakti pa i neposredna suradnja s trojicom vrlo važnih hrvatskih javnih djelatnika. To su: teolog Tomislav Ivančić, današnji hrvatski premijer Zoran Milanović i aktualni predsjednik RH Ivo Josipović.
Bartulica je, po dolasku u Hrvatsku, svojedobno radio u Ministarstvu vanjskih poslova RH, bio je voditelj Odjela za NATO od 2002. do 2004., i kuriozitet je da mu je u tom razdoblju Milanović, kako mi je rekao, bio "prvi nadređeni", dakle neka vrsta neposrednog šefa. "Surađivali smo pune dvije godine", kaže Bartulica, "i iako smo u nekim stvarima imali različite stavove, naša se suradnja odvijala vrlo dobro i to svakako smatram pozitivnim iskustvom".
S profesorom Ivančićem Bartulica se upoznao prije pet godina na Međunarodnom studiju hagioterapije u Zagrebu, a njegov interes za hagioterapiju proistječe i iz toga što mu je otac po zanimanju bio psihijatar.
Što se suradnje s predsjednikom Josipovićem tiče - kao i činjenice da je danas on njegov savjetnik za pitanja vjere i Crkve - Bartulica kaže:
- Ta suradnja s moje strane nije bila očekivana i do nje je došlo spletom okolnosti. Upoznao nas je jedan svećenik, kojega ovom prigodom ne bih želio imenovati. Poznato je da predsjednik i ja ne dijelimo isti svjetonazor i da imamo različite stavove o pojedinim pitanjima, međutim mi ipak dobro surađujemo, imamo otvorenu komunikaciju i to je za našu političku kulturu u svakom slučaju jedan bitan pomak. To, da jedan uvjereni konzervativac, poput mene, može dobro surađivati s čovjekom i političarem iz ljevice, može biti samo pozitivno.
Na moje pitanje kako je predsjednik Josipović prokomentirao rezultate referenduma o braku, Bartulica mi je odgovovorio da s njim o tome još nije stigao popričati jer da se za vrijeme i neposredno nakon održavanja referenduma Josipović nalazio na službenom putu u Rimu.
Za razliku od Bartulice, koji je podrijetlom iz intelektualne familije, Vice Batarelo je iz obitelji koja pripada - ili je barem nekoć pripadala - radničkoj klasi. Rođen je 1969. u Sydneyu, u Australiji, no njegov je otac Drago Ivan (imao je dva imena) rodom iz Dicma, dakle iz sinjskoga područja a pokojna majka Milka je iz Stankovaca iz Ravnih kotora u zadarskom/ šibenskom zaleđu (pa ako je Bartulica izvorno Dalmatinac, Batarelo je izvorno čovjek iz Dalmatinske zagore - iako su obojica odrasli i formirali se na Zapadu).
U Sydneyu su Batarelovi roditelji, iako po pedigreu radnici, razvili i neku vrstu obiteljskog biznisa - osnovali su peradarsku farmu - a on im je kao dječak i mladić u tom poslu zdušno pomagao. Onda se ipak opredijelio za studij i intelektualni rad (specijalizirao se za povijest i sociologiju migracija), ali je, po uzoru na aktivnosti oca, bio aktivan i u hrvatskim studentskim organizacijama na sydneyskim sveučilištima. Otac mu je bio suradnik Hrvatskog narodnog vijeća (HNV) pa su u njegovoj obiteljskoj kući u Sydneyu spavali, među ostalima, Mate Meštrović, Marko Veselica, Vlado Gotovac, Pero Budak i mnogi drugi ugledni hrvatski intelektualci.
Vice Batarelo za stalno živi u Zagrebu od 1990. Za vrijeme rata je volontirao u Foreign Press Bureau u Zagrebu, potom radio kao znanstveni novak te kasnije u vodećoj poziciji u Hrvatskom Caritasu gdje se bavio humanitarnim radom i upoznao stvarnu sliku Hrvatske. Kako mu se stan nalazi u zapadnom dijelu Zagreba, jako se emotivno vezao za svoj kvart i Zagreb; odlazi u vrlo snažnu i aktivnu župnu crkvu Sveta Mati Slobode, te je bliski prijatelj i suradnik studentskog kapelana koji već dugo godina pastoralno djeluje u toj crkvi - don Damira Stojića.
U prosincu 2009. Vice Batarelo i Stjepo Bartulica doveli su u Zagreb, obilježavajući 20. obljetnicu pada komunizma u Europi, poljskog radničkog lidera, a kasnije i poljskog predsjednika Lecha Walesu.
Tijekom našega višesatnog druženja u subotu posebnu mi je pažnju privuklo da su Bartulica i Batarelo, iako već više od dva desetljeća žive u Hrvatskoj, međusobno komunicirali na engleskom. (Bartulica pritom ima i jak američko-engleski naglasak, koji se kod Batarela uglavnom ne primjećuje.)
Inače, svatko od njih, u svojoj vlastitoj obitelji, ima po troje djece, s tim da Bartulica ima tri sina, a Batarelo tri kćeri.
Bartulica je, po temperamentu, vrlo miran, govori polagano i promišljeno, što ne znači da je i zakopčan - naprotiv, tijekom razgovora nije mi eskivirao nijedno postavljeno pitanje. Za razliku od njega, Batarelo je življi i temperamentniji, govori brže, a na trenutke i izrazito strastveno.

* Već dugo se bavim istraživanjem političkog djelovanja hrvatske Katoličke crkve u Jugoslaviji, kako onoj prvoj, tako i Titovoj - s naglaskom na Crkvin projekt "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata". Crkva je tada bila vrlo jaka, uspjela je pobijediti i Jugoslaviju i komunistički poredak (naravno, ne sama), no nije se bavila ovim pitanjima kojima se bavite vi i udruge kojima ste na čelu.
Usporedo s političkom ofanzivom Crkve u Titovoj Jugoslaviji, Hrvatskom je zavladala seksualna revolucija. U modi su bile ekstremno kratke mini-haljine, časopis "Erotika" (u izdanju novinske izdavačke kuće Vjesnik) bio je daleko najtiražniji list u SRH, u kinima su se redovito vrtjeli erotski filmovi... Svejedno, usprkos tome - ili sasvim mimo toga - Crkva u Hrvata bila je, rekao bih, jača nego ikad.
Kako dovesti u vezu i kako usporediti ta dva vremena, te dvije, očigledno, sasvim različite situacije?

BATARELO: U pravu ste kada kažete da je 1960-ih seksualna revolucija okupirala čitav svijet, pa i Hrvatsku. Katolička je crkva, naravno, i tada imala svoj moral - ali možda nije znala adekvatno odgovoriti na sve te izazove. Na njih je sustavno počela odgovarati tek s dolaskom pape Ivana Pavla II.
Međutim, prvi ozbiljniji korak na tom području napravio je još papa Pavao VI., svojom poznatom enciklikom "Humanae Vitae", u kojoj se spominje i seksualni moral. Posrijedi su bile velike kontroverzije, ali je Pavao VI. proročki predvidio do kakvih bi sve posljedica moglo doći ako bi se dopustila umjetna kontracepcija.

BARTULICA: Jedna od tih posljedica je i negativan utjecaj na brak, i to u smislu: da će biti sve više razvoda, da će se obitelji raspadati i da će u demografskom smislu mnoge nacije biti ugrožene.

BATARELO: A onda je Karol Wojtyla, tj. papa Ivan Pavao II., počeo sa svojim katehezama, od 1978. nadalje - iako se i ranije, još kao krakovski nadbiskup, vrlo ozbiljno bavio tim pitanjima. On je u Poljskoj radio s mladima, sa studentima, s mladim bračnim parovima. Razumio je cijelu tu problematiku i kad je postao papa, razvio je te svoje kateheze koje su danas poznate pod imenom "teologija tijela".
U toj oblasti je danas u Hrvatskoj apsolutno br. 1 don Damir Stojić. On odgaja tisuće i tisuće zagrebačkih studenata upravo na toj "teologiji tijela" pape Wojtyle. To je katolički pogled na seksualnost.

BARTULICA: Drugim riječima, to je interdisciplinarni pogled na ljudsku seksualnost, koji uključuje i antropološku, moralnu i psihološku dimenziju. I na neki način uzdiže seksualnost na višu razinu. Umjesto redukcionističkog pristupa koji sve svodi na fizički čin, tjelesnu strast, užitak...

BATARELO: Seksualnost za nas nije samo fizički čin nego jedan holistički pogled prema svrsi seksualnosti.

* Ovih sam dana posjetio don Živka Kustića, u Domu umirovljenika u Klaićevoj. On tvrdi da ta pitanja, koja vi pokrećete, nisu najprimarnija za naše društvo. Kustić smatra da sve ove polemike neće dugo potrajati, odnosno da će proći isto onako brzo kao što su se i pojavile.

BATARELO: Mi smatramo drugačije. Ako želimo jako društvo i jaku ekonomiju, taj cilj nećemo postići ako nemamo i zdrave obitelji. To je empirijski dokazano.

BARTULICA: Sam ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić tvrdi da su jedna od glavnih slabosti u hrvatskom sustavu negativni demografski trendovi. A negativne ćemo demografske trendove imati upravo onda ako budemo imali velik broj rasturenih brakova.
Brak i obitelj nisu izolirane teme - treba promatrati i analizirati kako te teme utječu na cijelo društvo i ekonomske procese.

BATARELO: Empirijski je dokazano da tamo gdje imate sretne brakove i sretne obitelji - da su tamo i sama djeca uspješnija, zadovoljnija, ambicioznija. U interesu je države da to pomaže.
Nažalost, ova je vlast ukinula sve obiteljske centre. Konkretno – to je učinila ministrica Milanka Opačić. Sve obiteljske slučajeve prebacila je na centre za socijalnu skrb - a ti centri onda ne znaju što bi s time pa te slučajeve često usmjeravaju na obiteljska savjetovališta koja drži Crkva, odnosno Caritas.

* Koji je krajnji cilj vaših nastojanja, aktivnosti i inicijativa?

BARTULICA: Mi, prije svega, želimo čvrste i stabilne obitelji, kako bi država mogla obratiti pažnju na ono što joj je primarna zadaća. A ne da se država bavi socijalnim slučajevima.

BATARELO: Ako imamo slabe obitelji, država raste i onda nestaje naša sloboda. Što su obitelji slabije, imate glomazniji državni aparat koji ulazi u sve sfere ljudskog života. Mi, međutim, ne želimo da država ugrožava naše slobode.

* Vi ste, dakle, za to da država ima ograničen i ne suviše širok prostor svog djelovanja?

BARTULICA: Tako je. Mi smo za limited government - dakle, za ograničenu državu. Država treba biti nogometni sudac, koji osigurava pravedne uvjete utakmice, umjesto da bude medicinska sestra koja skrbi za sve svoje podanike, tj. ljude koji su u njezinoj skrbi.

* Zašto je to toliko važno?

BATARELO: Mi štitimo dostojanstvo i autonomiju obitelji, kako bismo imali jako civilno društvo i jake pojedince.
Za nas brak nije političko pitanje, država se ne bi smjela miješati u to. A ona sada brak pokušava redefinirati.
Tri su važne karakteristike braka: trajnost, vjernost i prokreacija (tj. stvaranje djece). Jasno je, samo po sebi, da istospolni »brakovi« barem jedan od ta tri uvjeta ne mogu zadovoljiti - prokreaciju.
Uzmite kao primjer vjernost. Statistički je dokazano da se najveći broj brakova raspada upravo zbog nevjere. Konzekvencija toga su nesretna djeca i nesretni ljudi.

BARTULICA: Današnja je kultura napravila inverziju. Ispada da djeca postoje radi roditelja, a ne roditelji zbog djece.

BATARELO: Ova naša inicijativa nije išla ni protiv koga osobno, jedino se išlo za tim da se ono što piše u Obiteljskom zakonu - da je brak »zakonom uređena životna zajednica muškarca i žene« - stavi i u hrvatski Ustav.
Hrvatskim smo vlastima htjeli poručiti: nemate pravo u to dirati. Jer, vidjelo se što su političke elite, lijevo orijentirane, u Španjolskoj, Francuskoj i Portugalu napravile - izmijenile su definiciju braka.

* Što se konkretno dogodilo u Španjolskoj, Francuskoj i Portugalu?

BATARELO: Dogodilo se to da se političkim odlukama njihovih vladâ redefinirala institucija braka.
U početku je bilo ono što je od iskona, jer brak je prije države i religije: da je brak zajednica muškarca i žene. A onda je to promijenjeno - pa je donešena odluka da se i istospolne zajednice mogu definirati kao brak. Dakle, žena plus žena, muškarac plus muškarac.

* U koliko je država na svijetu na snazi ta, nova definicija braka?

BARTULICA: U njih 15 - od ukupno 200-ak država u svijetu. Prva je s tim krenula Nizozemska, još, mislim, 2001. Onda su to učinile Švedska, Kanada, Belgija, Francuska, Portugal, Španjolska...
U SAD-u, na saveznoj razini, ta odluka još nije na snazi, ali je u nekim američkim državama to dopušteno. U, otprilike, desetak njih - od ukupno 50-ak američkih država.
U Njemačkoj je pak, umjesto redefiniranja braka, donešen zakon o civilnom partnerstvu.

* Je li logično da Hrvatska, s obzirom na takve trendove u svijetu, ispravlja, da tako kažem, "krive Drine"?

BARTULICA: Hrvatska je s većinom zemalja u svijetu, ona nije usamljena.
Znakovito je da se Europska komisija nije izjasnila o toj našoj inicijativi. Da je riječ o diskriminaciji, sigurno bi intervenirala.

* Dio hrvatske javnosti - među njima je i moj nedavni sugovornik Božidar Kalmeta - smatra da je nedavni referendum produbio podjele u hrvatskom narodu.

BATARELO: Ja bih to spustio na zemlju. Ovo je demokracija. To je normalan proces. Jedino mi je žao što u danima referenduma nije, u javnosti, bilo dovoljno ravnopravnosti.

BARTULICA: Ne treba bježati od činjenica, ako oko nekih bitnih pitanja doista postoje podjele.

BATARELO: Uoči referenduma, određeni su ministri agitirali - što je protivno Kodeksu za dobro ponašanje na referendumima (Code Practice on Referendums), što ga je donijelo Vijeće Europe.
Sramotno je ponašanje saborskih zastupnika Igora Kolmana (iz HNS-a) i Nenada Stazića (iz SDP-a), kao i njihove izjave što su ih davali uoči referenduma. Koristili su jezik mržnje - i nikome ništa.

* Na dan referenduma, s oltara su upućivane i vrlo ružne poruke svećenika, poput: ako budete glasovali "protiv", to će biti zločin. To su poruke koje su se upućivale iz crkava u Zadru, Biogradu...

BARTULICA: Takve su izjave, ili takve sugestije, neprimjerene. Ja imam prijatelje i kolege koji su bili "protiv" - i to nisam shvatio kao zločin.

* Povrijeđeni su i brojni pripadnici homoseksualne populacijje. Dapače, mnogi se od njih, nakon ovoga referenduma, osjećaju ugroženima. Jedan moj prijatelj, koji je svjetonazorski vrlo blizak vama, otvoreno mi je rekao: "Nositelji ove inicijative nisu znali izbjeći klopku, a ključna klopka je bila da se ovu inicijativu dovede u sukob s homoseksualnom zajednicom. Inicijatori su trebali na vrijeme otvoriti dijalog s predstavnicima homoseksualne populacije i objasniti svoje motive.«

BARTULICA: Nikad ne bih podržao nijednu inicijativu koja ugrožava nečija prava ili dostojanstvo neke osobe. I jako mi je žao ako je došlo do krive interpretacije ovog referenduma. Ja se zalažem za tolerantno društvo, gdje će svaki pojedinac naći svoje mjesto.

BATARELO: Nakon svega ovoga, osobno bih se vrlo rado sastao sa svojim neistomišljenicima, pa da se upoznamo i razmijenimo mišljenja. Jer moje su namjere iskrene; moje djelovanje proizlazi iz dubokog uvjerenja.
Jedna Hrvatska je dovoljno velika da bude široka za sve ljude. Svatko ima pravo na svoj stav. A nitko nema pravo drugoga ponižavati.
Odrastao sam, u Australiji, kao pripadnik etničke manjine - i vrlo dobro znam što znači biti drukčiji. I suosjećam s ljudima, s pojedincima, koji su drukčiji. I uvijek sam otvoren za razgovor sa svim tim ljudima. Treba mirno i staloženo iznijeti argumente, i po nekada se složiti - da se ne slažemo, ali uvijek poštivati ljudsko dostojanstvo drugoga.

* Koju biste poruku uputili homoseksualcima i lezbijkama?

BARTULICA: Svi smo mi djeca Božja. Kršćanske vrijednosti nikad ne mogu biti usmjerene protiv čovjeka.

BATARELO: Složio bih se s papom Franjom - on ne osuđuje homoseksualce, ali osuđuje određene lobije koji imaju svoj "dnevni red", a u koji ulazi i promjena definicije braka - što je nemoguće.
Ja bih pitao ove koji su bili "protiv" - zašto su bili protiv naše, tj. od iskona antropološke definicije braka? I zašto su bili protiv toga da djeca imaju mamu i tatu? To sam želio čuti, a to nisam čuo. Hoću čuti - tko su ti ljudi koji su protiv, i zašto su protiv?

* Jeste li vi osobno pripadnici katoličke organizacije Opus Dei?

BARTULICA: Jesam. Ali, možda sam iznimka u tome. Osnivač Opusa Dei, Josemaría Escrivá, proglašen je svetim od pape Ivana Pavla II.
Opus Dei svakako za mene nije ni po čemu kontroverzna organizacija. On među svojim članovima ima i simpatizere ljevice.

BATARELO: Ja svoj osobni, duhovni život ne bih otkrivao. Ja sam katolik i poštujem sve putove duhovnosti unutar Katoličke crkve.

* Je li sadašnji HDZ, na čelu s Karamarkom, zreo da prihvati vaše ideje?

BARTULICA: To je ključno pitanje. Kad promatram razvoj HDZ-a od predsjednika Tuđmana do danas, dolazim do zaključka da ta stranka nikad nije ušla u ozbiljnije profiliranje oko bitnih odrednica kao što su svjetonazorska pitanja, ali i pitanja države.
Tuđman je sve podredio praktičnim potrebama nove hrvatske države, njegov je glavni cilj bio oslobađanje zemlje od okupacije, pri čemu je smatrao da hrvatsko gospodarstvo mogu jednostavno preuzeti tzv. tehnomenadžeri – a da ga pritom prava, makroekonomska pitanja uopće nisu zanimala.
I njegov je nasljednik Ivo Sanader vjerovao u big government; za njegove je vladavine proračun iz godine u godinu bivao sve veći. Oni su vjerovali u velike državne projekte: sagradili su ceste, ali te ceste danas nisu u stanju izdržavati, nisu u stanju vraćati dug.

* Tuđman je, kao što znate, bio ateist?

BARTULICA: Da. On nije bio konzervativan političar. Kao što ni HDZ u početku nije bio izdefinirana politička stranka. To je bio državnotvorni pokret koji je u sebi uključivao praktički sve.

BATARELO: A Tuđmanov je nasljednik na čelu HDZ-a Ivo Sanader donio, kao premijer, Zakon o suzbijanju diskriminacije, koji je jedan od najliberalnijih zakona u Europi.

BARTULICA: On je time htio dokazati da nije konzervativan političar. Htio se, kako da kažem, isprsiti. Ali ni način na koji je HDZ i Vladu vodila njegova nasljednica Jadranka Kosor nema ničeg zajedničkog s konzervativnom politikom.

* Kakvo mišljenje imate o sadašnjem predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku?

BARTULICA: Karamarko je naslijedio nezavidnu situaciju u stranci. Godinama su zanemarivane rasprave o javnoj politici, a sve je bilo podređeno cilju ulaska u EU. Tek se sada HDZ počinje profilirati u ideološkom smislu. Vrijeme će pokazati.

BATARELO: Karamarko je naslijedio HDZ u rasulu nakon vladavine Sanadera i J.Kosor koji su vodili stranku što za svoje osobne interese, što bez jasne vizije za stranku ili državu. Karamarko ima pred sobom velike, ali ne i nemoguće zadatke.
Krize su uvijek mogućnosti. Za razvoj demokracije važno je imati različite političke opcije. HDZ-u i sličnim strankama desne/konzervativne opcije pruža se sada velika mogućnost da ispune vakuum na političkoj sceni u Hrvatskoj, ali uz jasnu viziju javne politike i uz distanciranje od negativnih događaja iz prošlosti. Tu jasnoću o svim važnim temama za državu moraju očitovati što prije.

* Jeste li zadnjih mjeseci razgovarali s Karamarkom?

BARTULICA: Vrlo površno.

BATARELO: Ali spremni smo razgovarati sa svakim političarem, to zapravo i jest posao civilnih udruga. Otvoreni smo prema svima, pa i prema premijeru Milanoviću i ministru Željku Jovanoviću.

* U kojoj političkoj stranci vidite stvarni suport? Možda u HSP-u Ruže Tomašić?

BARTULICA: Ne. Ja tu gospođu ne poznajem.

* Kakav stav imate prema ćirilici - konkretno, u kontekstu Vukovara i tamošnjih političkih zaoštravanja?

BARTULICA: To pitanje, po meni, ne spada u konzervativnu agendu. To je pitanje vrlo osjetljivo zbog tamošnjih ratnih rana i trauma, i imam veliko razumijevanje za te ljude. Ali to je pitanje vrlo specifično - zbog okolnosti naše nedavne prošlosti.

BATARELO: U svakom slučaju, naše su vlasti puno brže, ali i puno nježnije, trebale riješiti taj problem - i to u izravnom kontaktu sa samim Vukovarcima i tamošnjim lokalnim vlastima.

* Je li u pripremi neki novi referendum - npr. oko pobačaja, s ciljem da se donese zakon protiv pobačaja?

BATARELO: Kao socijalni konzervativci, smatramo da je pravo na život jedno od temeljnih ljudskih prava. I to pitanje zasigurno treba otvoriti u Hrvatskoj. Zašto bi to pitanje bilo tabu?
Ali kako ćemo to pitanje otvoriti - to još ne znamo.

* Koje su vaše buduće akcije?

BARTULICA: Nedavno smo imali seminar u Tuheljskim Toplicama o konzervativizmu, na kojem su sudjelovali stručnjaci iz srednje Europe, uključujući Mađarsku i Slovačku. Raspravljali smo o kulturološkim, ali i ekonomskim temama. Uz ostalo, zaključili smo da ne možemo imitirati visokorazvijene zemlje, poput Njemačke, u smislu poreznog modela. U Njemačkoj su visoki porezi i visoka cijena rada, ali Njemačka je sasvim drukčija priča u odnosu na nas, Hrvatsku.
Uvjereni smo da je jedini put za stvaranje novih radnih mjesta i novih vrijednosti - u slobodnome poduzetništvu. Poduzetnik se ne smije izjednačavati s kriminalcem. A u našem društvu, nažalost, postoji upravo takva jedna percepcija - da su poduzetnici sami po sebi suspektni.
Samo mala i srednja poduzeća mogu biti motor gospodarskog rasta. A ne javni i državni sektor. Kao prvo, treba smanjiti poreze.

* Koja je opcija u hrvatskom društvu vama izravno suprotstavljena? Ako se vi deklarirate kao konzervativci, koga smatrate vašim direktnim antagonistima?

BARTULICA: To je, rekao bih, militantno-sekularna filozofija. Ona u nekim zemljama, poput Francuske i Španjolske, zadobiva razmjere svojevrsnog fanatizma. Jedne, rekao bih, civilne religije koja promiče takve »dogme« koje nikako ne mogu koegzistirati s kršćanskim svjetonazorom.
Drugim riječima, to je jedan "antiliberalni liberalizam", koji se nama nikako ne sviđa. I vi osobno sigurno poznajete puno ljudi koji se deklariraju kao liberali - ali pitam se koliko su ti ljudi zaista liberalni.

BATARELO: U ovim zadnjim događanjima došla je do izražaja ta jedna plitkoća liberalne ljevice, koja nije iznosila argumente nego plitke političke parole. Mi bismo željeli da u Hrvatskoj dođu do izražaja istinski lijevi intelektualci, iz uvjerenja, koji će braniti svoja uvjerenja - a ne stigmatizirati svoje neistomišljenike.

* Tko, po vama, jest ili je bio pravi, iskreni intelektualac-ljevičar?

BATARELO: To je, recimo, bio Ivan Supek. On je bio taj kalibar. A ovo ostalo su aktivisti, a ne intelektualci u pravom smislu riječi. Sada, vidim, nameću Vjerana Zuppu, pripadnika SDP-a - no on, po našem mišljenju, promašuje bit stvari.

* Neki moji prijatelji smatraju da sve ove svjetonazorske podjele među Hrvatima, a posebice nedavna događanja oko referenduma, idu na ruku Srbima. Jer, dok se Hrvati međusobno svađaju, Srbi likuju. Čujem da je i Aleksandar Vučić u ironičnom kontekstu prokomentirao referendum u Hrvatskoj...

BATARELO: Nije me briga za to, nemam tu vrstu kompleksa. Važno je kako ćemo mi sami rješavati naše probleme, a ne kako će netko drugi na to gledati. Pritom, možda neki zaboravljaju da mi više nismo u Jugoslaviji.
 

Google+

Božidar Kalmeta intimno
6. XII 2013.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Čitavu drugu polovicu prošloga tjedna (od četvrtka do nedjelje) družio sam se s gradonačelnikom Zadra Božidarom Kalmetom - čovjekom za kojega dio hrvatske političke javnosti smatra da je, iz dobro poznatih razloga, pred padom. (Političkim, ali i svakim drugim.)

U nedjelju 1. prosinca ujutro obojica smo bili na misi u župnoj crkvi Gospe Loretske u Arbanasima, zadarskom naselju u kojemu Kalmeta živi. Ja sam sjedio dolje u zadnjem redu, dok je Kalmeta bio gore na balkonu i - pjevao. On je naime, uza sve ostalo, i član crkvenog zbora "Vicko Zmajević" iz Arbanasa (što ga je, sredinom 20. stoljeća, osnovao njegov rođeni stric Dario Kalmeta) pa najmanje jedanput mjesečno, i to u pravilu nedjeljom, navrati u svoju župnu crkvu, ali ne samo da bi slušao svećeničku propovijed nego da bi i pjevao.

U crkvenom zboru svoje župe Kalmeta je tenor, iako se, kako mi je rekao, bolje snalazi kao bariton.

Nakon mise Kalmeta i ja smo proveli oko sat vremena u poznatom zadarskom restoranu "Foša" (on nije jeo ništa, a ja nešto malo), a onda smo se rastali. Ja sam se već pripremao za povratak u Zagreb, a on je imao neke neizostavne obiteljske obveze (nisam ga pitao koje, no pretpostavljao sam da je zajedno sa svojom suprugom Dolores išao glasovati na referendum o braku).

Kad sam se vratio u Zagreb, s Kalmetom sam se čuo telefonski - negdje u kasnim večernjim satima. Ukratko smo prokomentirali rezultate referenduma. Kalmeta nije bio oduševljen – iako bi se od jednoga HDZ-ova čelnika, i to tako visokog ranga, po nekoj logici, možda, očekivala i suprotna reakcija.

Kalmetino je stajalište da je referendum o braku produbio podjele u hrvatskom društvu, i da to za naše društvo i našu državu ne može biti dobro.

U tom sam se trenutku prisjetio kako mi je, za našeg druženja u Zadru, župnog vikara župne crkve u Arbanasima Matu Tomasa (koji je podrijetlom iz Kokošara kraj Travnika) Kalmeta okarakterizirao kao ljutog desničara. Upravo je Tomas te nedjelje, na dan referenduma, vodio misu u Arbanasima i na jedan dosta žestok, grub i gotovo prijeteći način pozvao vjernike da glasuju "za". Koliko ja razumijem stvari, Kalmetin je osobni favorit u arbanaškoj crkvi njezin župnik don Tunjo Blažević (podrijetlom iz istočne Slavonije), koji je – a takvim sam ga izravno doživio u razgovoru što smo ga vodili u subotu 30. studenoga – puno umjerenijih i tolerantnijih nazora u odnosu na župnog vikara Tomasa. (Jedan, iskreno rečeno, dobroćudni debeljko.)

Već bi se i iz ovih nekoliko nasumce izabranih detalja (koji mi prvi padaju na pamet) moglo zaključiti da Kalmeta baš i nije neki »superzagriženi« HDZ-ovac, ili simbol desničarskoga grada Zadra, kakvim ga doživljava možda i više od pola Hrvatske. Neki će, opet, reći da on to, zapravo, nikada nije ni bio (barem ne u punom ili doslovnom značenju te riječi), no najintrigantnije je, po mom mišljenju, to što on u ovim trenucima – ovih dana, tjedana ili mjeseci – doživljava i jednu, uvjetno rečeno, duboku osobnu transformaciju ili evoluciju – ili, barem, jedno temeljito preispitivanje samoga sebe (ako su prethodna dva pojma možda malo previše pretenciozna). Ovaj Kalmeta, s kojim sam proveo nedavna četiri dana u Zadru, ponešto je drugačiji od onoga Kalmete kakvog sam poznavao ranije (iako je, naravno, u mnogočemu zadržao mnoge svoje stare karakteristike, po kojima je »nacionalno« prepoznatljiv).

Dodatni je paradoks u svemu tome taj što se ta Kalmetina (ponavljam: uvjetno rečeno) evolucija događa u vremenu kada on ima itekako ozbiljnih razloga da strahuje za svoju budućnost.

U četvrtak 28 studenoga razgovarali smo (neformalno) nešto više od sat vremena u njegovu gradonačelničkom uredu, u Gradskoj upravi Grada Zadra, a onda smo otišli na ručak u restoran »Bruschetta«. Iako se svojski trudio da to sakrije, Kalmeta je bio u nekom velikom unutarnjem strahu; odavao mi je dojam čovjeka koji živi pod jednim strašnim, teško opisivim stresom.

Iskreno rečeno – bilo mi je nekako neugodno da ga izravno upitam boji li se eventualnog uhićenja i je li psihološki i svakojako drugačije pripravan na tu opciju. Umjesto takvog, doslovnog izražavanja, radije sam koristio riječ »pad«. Kalmeta ju je, na neki način, prihvatio, no ipak je radije govorio – naravno, kao o pretpostavci – o svom političkom padu, nego o nekoj drugoj, puno težoj, grubljoj ili ružnijoj situaciji.

O Kalmetinu stresu najupečatljivije su mi govorila dva detalja.

Prvo, Kalmeta, koliko vidim, zna da ga slušaju (tj. prisluškuju – pa i preko mobitela). Zato svako malo gleda (možda i podsvjesno) u svoj mobitel, stavljen na stol, a pritom ga, nerijetko, i namjesti baš tako da, kad govori, govori gotovo direktno u mikrofon. I onda priča ono što misli da može pričati, tj. nešto što je sasvim uobičajeno, normalno ili standardno.

Drugi su znak Kalmetina stresa neki tikovi na njegovu licu koje ranije kod njega nisam primjećivao. U pojedinim trenucima njegovo je lice u prenaglašenom grču, no taj grč onda ipak donekle splasne pa se, kao kontrapunkt njemu, pojavi neka vedrina, nedefinirani optimizam, gotovo i opuštenost, pa, posve neočekivano i bez ikakva neposredna povoda, Kalmeta odjedanput počne, onako prigušeno, i pjevušiti (a da ima sluha – to doista mogu zajamčiti).

U velikom je grču Kalmeta bio i onda kad sam od njega zatražio službenu izjavu za Globus – makar samo rečenicu ili dvije. Radije je napisao to što je imao reći – nego da mi to usmeno (tj. spontano) iskaže. Ne preostaje mi drugo nego da tu pomno pripremljenu i stiliziranu izjavu citiram:

»U prvom redu sam čovjek koji ima svoju obitelj i razumljivo je da me medijski linč (ovdje je Kalmeta kemijskom olovkom pridodao riječ »dio«, čime je htio reći da se ipak radi o linču samo nekih, a ne svih hrvatskih medija – op. aut.), kojemu sam izložen sve ovo vrijeme, ne ostavlja emocionalno netaknutim. No, duboko sam svjestan i činjenice da sam gradonačelnik Zadra, a ta pozicija sa sobom donosi golemu odgovornost. Prema tome, živim uobičajeno, odlazim svakodnevno na posao i trudim se sa svojim timom maksimalno brzo i učinkovito rješavati gradsku problematiku...«

Upitao sam ga koji mu je od svih tih, kako se izrazio, »linčeva« dosad najteže pao. Bez puno okolišanja, dao mi je fotokopiju jedne stranice iz lokalnoga »Zadarskog lista«, broj od 27. listopada 2013., na kojoj je bio objavljen izvještaj s izborne konvencije Gradske organizacije SDP-a Zadar, kojoj su prisustvovali i SDP-ovi čelnici Željko Jovanović, Slavko Linić i Peđa Grbin. Naslov članka glasi »Jovanović: Korupcijska hobotnica narasla je pod Kalmetinim ministarstvom«, a u posebnom okviriću, pridodanom glavnom tekstu, navodi se izjava Peđe Grbina koji je čak i eksplicite najavio »nova privođenja« - pri čemu je, budući da je to izgovorio u Zadru, očito ciljao (a na koga bi drugoga) na zadarskoga gradonačelnika.

Na moje pitanje bavi li se i dalje sportom (poznato je da ide u teretanu; Globus je o tome ovoga proljeća, uoči lokalnih izbora, opširnije pisao), Kalmeta mi je odgovorio:

- Igrao sam ove jeseni veliki nogomet, na travi, ali sam u Škabrnji povrijedio palac na desnoj nozi. Igrao sam za ekipu veterana NK Arbanas; oni su veteranski prvaci u zadarskoj Županijskoj ligi, a ovog su ljeta osvojili i 4. mjesto na nivou Hrvatske. Istu sam ozljedu imao i 2006. – isti palac, ista noga, pa sam čak i na prijemu kod predsjednika Mesića morao na bolesnoj nozi nositi japanku.

A onda – veliko iznenađenje. Iako ga to nisam čak ni posredno pitao, Kalmeta mi se sasvim otvoreno izjasnio o svom odnosu prema svojoj nekadašnjoj »desnoj ruci« u Gradu Zadru i državnom Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture – nedavnom uhićenome Zdravku Livakoviću. Ovako je rekao (tj. izdiktirao mi, na licu mjesta):

- Iako su mnogi mislili da ću se Livakovića u ovome trenutku odreći, prevarili su se, jer prijateljstvo za mene vrijedi, kako se to obično kaže, i u dobru i u zlu.

Moram ovdje istaknuti da je Kalmeta dugo razmišljao o toj svojoj izjavi i da ju je vrlo pomno oblikovao u svojoj glavi – prije nego što mi ju je naglas izgovorio.

Potom sam Kalmetu zamolio da me spoji s nekolicinom bitnih članova zadarskoga političkog (ili, recimo, političko-znanstveno-kulturnog) establishmenta, pa da mi se i oni sami izjasne što misle o njemu i kako predviđaju njegovu sudbinu.

Izbor je pao na četiri čovjeka. Bili su to, redom: Živko Kolega (aktualni predsjednik Gradskog vijeća Grada Zadra; inače ugledan zadarski kirurg, danas umirovljen, te nekadašnji gradonačelnik Zadra, i to u dva mandata); Stipe Zrilić (župan Zadarske županije i potpredsjednik Županijskog odbora HDZ-a); Zvonimir Vrančić, sadašnji zamjenik gradonačelnika, a u razdoblju 2009.-2013. i gradonačenik Zadra, usto i aktualni predsjednik Gradskog odbora HDZ-a; te, iz znanstveno-kulturnjačkih krugova, rektor Sveučilišta u Zadru (i to već sedmu godinu) – profesor arheologije i povijesti Ante Uglešić.

Za mene sasvim neočekivano – ali, kad sam se malo bolje informirao, ipak savršeno logično – dogodila se vrlo zanimljiva situacija.

Dvojica iz toga kvarteta – Živko Kolega i Ante Uglešić – dali su mi stopostotno iskrene, usto i vrlo pohvalne, iskaze o Božidaru Kalmeti, bez ijedne jedine riječi zadrške; dok su mi preostala dva, Stipe Zrilić i Zvonimir Vrančić, iako su deklarativno na sav glas hvalili i veličali Kalmetu, djelovali dosta prijetvorno.

Najeksplicitniji je u hvaljenju Kalmete bio Kolega. U to, najiskrenije, nisam ni sumnjao – jer oni su bili nerazdvojan tandem još i prije desetak godina, kad sam se s njima povremeno znao sastajati preko ljeta. Kolega je i danas apsolutno najlojalniji čovjek Božidaru Kalmeti u čitavome Zadru (naravno, ako izuzmemo Kalmetinu suprugu Dolores), i to, važno je istaknuti, usprkos činjenici što se 2009. na Kalmetu jako bio naljutio – nakon što je ovaj, vjerojatno izložen i određenim pritiscima iz vrha HDZ-a, odlučio da novi gradonačelnik Zadra bude, umjesto njega (Kolege), Zvonimir Vrančić.

Kalmeta – ovo potpisujem - može biti sretan što ima prijatelja poput Kolege, jer je tako odanog i lojalnog čovjeka kakav je on u ovome današnjem svijetu doista teško naći.

U pohvalama zadarskome gradonačelniku nije puno zaostajao ni rektor zadarskoga Sveučilišta (inače nećak nekadašnjega zadarskog nadbiskupa Marijana Oblaka) Ante Uglešić. Štoviše, on mi nije izbjegao vrlo jasno odgovoriti ni na moje, u biti, »politički nekorektno« pitanje – što bi bilo sa Zadrom i sa zadarskim HDZ-om ako bi Kalmeta, kojim slučajem, završio u zatvoru.

- U tom slučaju, situacija u Zadru bi se sigurno razvijala u jednom sasvim drugačijem smjeru. To bi u ovoj našoj sredini stvorilo razdor: nastala bi trvenja i okolnosti kojima se puno više bavi dnevna politika nego globalni razvoj Grada Zadra i Zadarske županije – po čemu je zadarska sredina uvijek bila prepoznatljiva...

Uglešić je, drugim riječima, poručio da bi nakon Kalmetina pretpostavljenog sunovrata nastali totalna anarhija i potop – kako u redovima vladajuće stranke (HDZ-a), tako i u vođenju Grada i Županije.

Za razliku od Kolege i Uglešića, koji su u svojim izjavama bili konzekventni i »bez greške«, Stipe Zrilić i Zvonimir Vrančić razotkrili su se, ako mogu tako reći, u dva važna detalja.

Zadarski župan Zrilić rekao mi je da bi uspjeh HDZ-a na ovogodišnjim lokalnim izborima ipak »bio za mrvicu bolji« - da nije bilo svih tih kontroverznih događanja vezanih za ime Božidara Kalmete. Usto je još izjavio da je sasvim prirodno da »javno mnijenje promišlja o tome što se sve događa a da je u vezi s Kalmetom«.

Drugim riječima, ogradio se, na neki način, od Kalmete, iako mu je blizak stranački kolega i politički suradnik.

Na moje pak pitanje bi li (kako sam ga simbolički nazvao) »dan D« istodobno bio i kraj zadarskoga HDZ-a, kao i cjelokupne zadarske priče, ovakve kakva je još uvijek, Zvonimir Vrančić mi je, uz ostalo, odgovorio:

- Potpuno sam siguran da nikakva okolnost neće uzdrmati snagu HDZ-a i grada Zadra.

Drugim riječima, kazao je da će sve biti O.K. i u slučaju da Kalmeta bude uhićen.

Psihologija mi je uvijek bila jača strana, pa ovi verbalni propusti Stipe Zrilića i Zvonimira Vrančića nisu, što se mene tiče, mogli ostati neprimijećeni.

Nazvao sam neke svoje poznanike i prijatelje iz Zadra – s nekima od njih sam se i sastao – te napravio jedan malo temeljitiji research. Njegov je konačan rezultat glasio: ako bi itko u Zadru profitirao, pa i bio sretan, kada bi Kalmeta završio iza rešetaka, onda bi to bili upravo -zadarski župan Stipe Zrilić i zamjenik zadarskoga gradonačelnika Vrančić.

Vrančić bi se u tom slučaju – može biti da je baš tako posložio u svojoj glavi – vratio na mjesto gradonačelnika, na kojem je bio prije nego što se Kalmeta iz Zagreba (s ministarskoga mjesta) vratio u Zadar, dok bi Stipe Zrilić vrlo vjerojatno krenuo u »križarski rat« za funkciju predsjednika Županijskog odbora HDZ-a. Dakle, na mjesto glavnoga HDZ-ovca u cijeloj Zadarskoj županiji.

A notorno je poznato: tko ima vlast u Županijskom odboru HDZ-a, taj ima i stvarnu izvršnu vlast u gradu Zadru i čitavoj njegovoj okolici.

Moj pouzdani izbor tvrdi da Stipe Zrilić već ima tzv. startnu trećinu u Županijskom odboru HDZ-a i da se u potpunosti pripremio za tzv. »novo doba«, koje bi u Zadru nastalo nakon pretpostavljenoga Kalmetina sloma.

Na večeri u restoranu »Foša« u petak 29. studenoga otvoreno sam izložio Božidaru Kalmeti i Živku Kolegi do kakvih sam sve spoznaja došao nakon svega dan i pol boravka u njihovu Zadru. Pritom sam im kazao da je Vrančić – barem u dojmu što ga je na mene ostavio – »prijetvoran«, a Stipe Zrilić, štoviše, i »opasan«.

Ujedno sam im rekao da nije isključeno da ta dvojica budu na kraju i ono što se u kolokvijalnom žargonu obično naziva »političkim lešinarima«.

Kalmeta se u prvi mah iznenadio ovakvim mojim procjenama – bolje rečeno: htio je ostaviti dojam iznenađenja – no razuvjerio ga je, praktički iste sekunde, Kolega, kazavši da sam ja potpuno u pravu.

Kalmeta se, također, donekle usprotivio mojoj tvrdnji da Stipe Zrilić u Županijskom odboru HDZ-a već ima »startnu trećinu«, no poklopio ga je, u isti čas, sam Kolega, ustvrdivši da bi ta »startna trećina« bila sasvim očigledna u slučaju njegova (Kalmetina) pada.

Onda se Kalmeta malo jače zamislio – lice mu se pritom sasvim uozbiljilo i namrštilo, i pretvorilo se u jednu grimasu koju mi je zapravo teško i opisati – i na kraju kategorički izjavio:

- Ali s mojim padom padaju, istodobno, i njih dvojica. Nema nikakvih šansi da Vrančić i Stipe Zrilić dođu ovdje na vlast!

Shvatio sam da je bitka za vlast u zadarskome HDZ-u, tj. u cijelome gradu Zadru i Zadarskoj županiji, implicitno već proglašena i da će, ukoliko Kalmeta nastrada, u toj sredini doći do teških i nesagledivih lomova. Kako je opozicija HDZ-u u Zadru tradicionalno slaba i neugledna te već duži niz godina kronično bez jakih, prepoznatljivih i liderski potentnih političkih ličnosti (zadarski medijski mogul te alfa i omega NK Zadar, Reno Sinovčić, kazao mi je da je sa svoja dva nezavisna vijećnika u Gradskome vijeću Grada Zadra – a on sam je jedan od njih - on osobno jači od kompletne zadarske oporbe), jasno je da u slučaju Kalmetina brodoloma najveću korist ne bi izvukao SDP ili neka druga oporbena stranka nego ona grupacija koju mi je jedan moj zadarski poznanik nazvao – »HDZ-ovim talibanima«.

Zadar bi, upozorio me, tek tada postao ono kakvim ga mnogi vide u Hrvatskoj – »utvrdom hrvatske desnice«.

Trenutačnu političku situaciju u Zadru dodatno mi je, u jednome dužem razgovoru, rastumačio moj dugogodišnji poznanik, nekadašnji HSLS-ovac a danas nezavisan političar, ujedno i poduzetnik, Stanko Zrilić (kojega, naravno, nipošto ne valja brkati sa sadašnjim zadarskim županom Stipom Zrilićem).

Stanko Zrilić je poznata »politička faca« iz novije povijesti Grada Zadra i Zadarske županije. Kao Budišin čovjek, bio je punih 16 godina predsjednik HSLS-a u Zadarskoj županiji (pritom i potpredsjednik HSLS-a na državnoj razini, od 2003. do 2010.), a u izvršnim političkim tijelima - zamjenik zadarskoga župana (u razdoblju 2001.-2005.), predsjednik Skupštine Zadarske županije (od 2005. do 2009.) te poglavar Grada Zadra za komunalnu infrastrukturu (od 2005. do 2009.).

Stanko Zrilić mi je kazao da u čitavome tom razdoblju – praktički, u zadnjih 15-ak godina, ne računajući ovogodišnje lokalne izbore, na kojima je HDZ pobijedio u drugome krugu – Kalmetin HDZ zapravo i ne bi bio toliko moćan i utjecajan, kakvim ga se smatralo u cijeloj Hrvatskoj, da nije bio u, uvijek pobjedonosnoj, koaliciji s njegovim HSLS-om. Time mi je ujedno htio skrenuti pažnju na posvemašnju krhkost sadašnje Kalmetine pozicije – Kalmete i njegovih pristalica – u zadarskome HDZ-u, kao i na vrlo izglednu mogućnost da, u slučaju Kalmetina pada, u toj stranci, na razini čitave zadarske regije, dođe do dramatičnih lomova i preokreta.

Ne želeći se upuštati u samu (eventualnu) istragu protiv Kalmete od strane organa USKOK-a, kao i o tome koliko je Kalmeta (i je li uopće) kriv, Stanko Zrilić mi je o svojoj dugogodišnjoj političkoj suradnji s njim rekao:

- Ja nisam htio ići s lijevom opcijom nego jedino s Kalmetom. Jer, na lijevoj se opciji u Zadru nisu isprofilirali pojedinci koji bi dali neku dodatnu kvalitetu. Izuzetak je SDP-ov nekadašnji čelnik Romano Meštrović – ali on nikada nije imao izvršnu vlast u Zadru. Ingrid Antičević Marinović je, sa svoje strane, bila »političarka opće prakse«, a to nije to. Samo je Kalmeta mogao usmjeriti »rijeku novca« - pa da se dotad posve porušeni i devastirani Zadar temeljito obnovi. Ostali su spram njega šegrti. Sa svim svojim manama, Kalmeta je milijun puta bolji od Vrančića, a milijardu puta od Stipe Zrilića! Smatram da u zadnjih 100 godina u Zadru nije bilo uspješnijeg gradonačelnika. Ne postoji segment u javnom životu Zadra koji nije doživio preporod – od Oluje pa sve do današnjih dana. Rezultati su fascinantni. I ne zaboravite – Kalmeta je jako inteligentan čovjek. Prosječni ljudi njega podcjenjuju. Kalmeta, također, nije osvetoljubiv čovjek, on ne ide u uništavanje ljudi, pojedinaca. On je tolerantan, on predstavlja gradsku, uljuđenu, gospodsku sliku HDZ-a. Najveće je Kalmetino političko umijeće balansiranje između tzv. vlaja i građana u Zadru.

S Kalmetinim (eventualnim) padom, po Stanku Zriliću, prevlast u zadarskome HDZ-u preuzeli bi »vlaji« - što se u Zadru, barem u novijoj povijesti, još nikada nije dogodilo.

- Ako bi Kalmetu priveli – tvrdi Stanko Zrilić – on taj čas mora dati ostavku na mjesto gradonačelnika. Jer, radi se o instituciji države. I tad nastaje jagma, uzimaju se noževi, počinje jagma za prijestolje. Raspisuju se novi izbori za gradonačelnika, a u stranci – unutarstranački izbori. Urušava se kompletan sistem koji je funkcionirao 15-20 godina. Drugim riječima – novo preslagivanje. HDZ će, u tom slučaju, izgubiti prepoznatljivost, možda će se i pocijepati...

Stanko Zrilić mi je ujedno ispričao koji je bio najveći dobitak - u čisto gospodarskom smislu – zadarske koalicije Kalmetina HDZ-a s Budišinim i njegovim HSLS-om.

- Nalog Račanove Vlade bio je da autocesta Zagreb – Split ide preko Plitvičkih jezera i Knina. Ali onda je ipak Zadar dobio spojnu cestu, u dužini od 110 kilometara – to je bila naša životna bitka. Mi smo za nju izborili kao zadarski tim – ja sam to odradio preko Budiše, a maksimalno je korektan bio Čačić, kao tadašnji resorni ministar i predsjednik jednog Vladina tijela. Najvažnije je bilo da autocesta ide kroz Velebit – to je bilo ključno. Budiša i Čačić bile su dvije ključne osobe za to; mi smo se za to složno izborili.

U četvrtak 28. studenoga i u subotu 30. studenoga Kalmeta me poveo na dva vrlo zanimljiva izleta - na dvije tzv. privatne večere – i time mi dao priliku da na licu mjesta vidim tko su njegovi najpouzdaniji prijatelji i suradnici, na koje se misli osloniti (tj. na koje se već oslanja) u ovim, za sebe, iznimno teškim i neizvjesnim danima.

Iako me zamolio da detalje s tih sastajanja ne navodim, profesionalna mi dužnost nalaže da neke stvari ipak otkrijem.

Prva »privatna večera«, ona od četvrtka 28. studenoga, bila je u Donjem Zemuniku, kod Kalmetina zemljaka (Arbanasa) Marijana Marušića. Iz Zadra smo zajedno krenuli Kalmeta, Kolega i ja, s tim da je vozio Kalmeta. Zadarski je gradonačelnik putem pjevušio i činilo se da je vrlo dobro raspoložen. Bio je to sasvim drugi čovjek u odnosu na onog očajnika i depresivca u svom, gradonačelničkom uredu i u restoranu »Bruschetta«, tijekom popodneva.

Na večeri su, među ostalima, bili nazočni rektor Zadarskog sveučilišta Ante Uglešić i pročelnik za odgoj i školstvo u Gradskoj upravi Grada Zadra, Joso Nekić. Nekića ubrajaju u Kalmeti najlojalnije ljude. Nekada je, još 90-ih, bio šef SZUP-a Zadarske županije, a kad je završio na ulici (jer je, kako su mi objasnili, štitio ljude iz tzv. Ahmićske skupine), Kalmeta ga je »skućio« u zadarskoj Gradskoj upravi.

Vrlo je živopisan čovjek: na Velebitu uzgaja krumpire (na 900 metara nadmorske visine), u rodnim Jasenicama masline, a usto piše i pjesme (inače je diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zadru). Objavio je zbirku pjesama »Razotkrivanje« (odnosno, »Das Entblössen«, kako to gordo glasi u njemačkom prijevodu).

Dok smo jeli tuku ispod peke i kušali mlada Nekićeva vina, Živko Kolega se pohvalno izrazio o privatnom životu Božidara Kalmete.

- Vole se i poštuju djeca iz prvog Kalmetina braka s djecom iz njegova drugog braka, a uzajamno se poštuju i njegova prva i druga supruga. To je vrlo rijedak slučaj. Mislim da je to kudikamo moralnije nego da ima ljubavnice.

Upitao sam Kalmetu odakle je podrijetlom supruga njegova najstarijeg sina Ante, s kojom se nedavno oženio. Odgovorio je:

- Iz Međimurja je. I vrlo sam zadovoljan tim njegovim odabirom. Upoznali su se na studiju, na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu.

Druga večera istoga tipa, ona od subote 30. studenoga, održana je u selu Lisičić kraj Benkovca. Domaćin je ovaj put bio gradonačelnik Benkovca i saborski zastupnik Branko Kutija. Na izlet smo te subote iz Zadra krenuli nas četvorica: Kolega (koji je vozio), Kalmeta, Joso Nekić i ja.

Tijekom vožnje, Kalmeta, koji je sjedio naprijed, desno od Kolege, okrenuo se prema meni i pokazao mi jednu pomalo smiješnu fotografiju na svom mobitelu. Na fotki je bio njegov kum Vladimir Šeks i njegova (Kalmetina) dva sinčića, iz njegova drugog braka, s Dolores.

Fotografija je bila intrigantna u tom smislu što na njoj stariji Kalmetin sinčić drži Šeksu iznad glave rogove. Bilo je to, inače, jedan jedini put u sva četiri dana, koliko smo bili zajedno, da se Kalmeta, pa makar i na taj način, dotaknuo Šeksa.

Na večeri u Lisičiću bilo nas je ukupno osmorica. Posebno važan član ekipe za blagovaoničkim stolom bio je zamjenik župana Zadarske županije Božidar Longin. On je, kako mi je protumačeno, nositelj pokreta otpora da Stipe Zrilić, aktualni zadarski župan, ni u kojoj mogućoj varijanti ne postane predsjednik Županijskog odbora HDZ-a – kad, i ako, Kalmeta to više ne bude.

 Navodno je Longin jednom zgodom izjavio da će Stipe Zrilić postati šef stranačkoga Županijskog odbora »samo preko njega mrtvog«. Usto mi je rečeno da je Longin vrlo prisan s predsjednikom HDZ-a Tomislavom Karamarkom.

U spomenutom »pokretu otpora« je, osim samih Kalmete i Kolege, i sadašnji predsjednik Skupštine Zadarske županije Željko Lončar.

Među nazočnima u Lisičiću bio je također i Dejan Golem – stručnjak za PR, vlasnik Radio Centra (jedne od zadarskih radio-postaja), a ujedno i voditelj ovogodišnje kampanje Božidara Kalmete za gradonačelnika.

Jedan od najdojmljivijih trenutaka večeri bio je onaj kada je Kalmeta izrekao jednu nesvakidašnju, ali, moram priznati, vrlo efektnu i nadasve slikovitu metaforu o sebi samome – kao o »gordome hrastu« (tako je točno rekao) naspram kojega su svi oni koji rade protiv njega (pritom, koliko sam shvatio, nije mislio na istražitelje USKOK-a nego na svoje lokalne oponente iz Zadra), a istodobno se podlo i kukavički skrivaju ispod njegova autoriteta, neka vrsta gnojiva (on sam je izrekao jednu puno težu i bezobrazniju riječ koju ovom prigodom ne želim citirati) – koje, poput parazita, želi iskoristiti i upropastiti taj »gordi hrast«, ali ga, zapravo, kontinuirano hrani i omogućuje mu da se u potpunosti razgrana.

Onda je Kalmeta rekao još jednu zanimljivu stvar o samome sebi:

- Svi moji savjetnici govore mi da moram biti mekan, predobar, gotovo ponizan; no ja sam, upravo ovih dana, shvatio da moram biti čvrst, oštar i ustrajan!

Kadd smo raspravljali o referendumu za ustavnu definiciju braka, koji se održavao sutradan, u nedjelju, svi su bili uvjereni da će opcija »za« uvjerljivo pobijediti. Spominjali su se i najvjerojatniji omjeri: 70:30, 65:35... No Kalmeta se nije složio s prognozama svojih prijatelja.

- Ma ja vam kažem – upozorio ih je – bit će jako, jako tijesno!

Tijekom večere, odgledali smo TV-dnevnik (onaj na HTV-u), tema kojega je bila teška prometna nesreća na cesti između Zagreba i Zadra, u kojoj je poginulo, ako se ne varam, osmero ljudi. Prilog o toj nesreći bio je vrlo dug, ali se u njemu ni na koji način i ni u kojem kontekstu nije spominjao aktualni ministar prometa Siniša Hajdaš Dončić. Niti ga je tko, od urednika ili reportera HTV-a, prozvao niti je itko od njega zatražio bilo kakvu, pa makar i formalnu, izjavu.

Kalmetu je to (ali i ne samo njega, nego i sve ostale okupljene u Kutijinoj kućici) užasno iziritiralo.

- Eto ga! – uzviknuo je Kalmeta - a da sam ja ministar, cijeli bi ovaj prilog bio posvećen prvenstveno meni, i ja bih bio proglašen glavnim krivcem za sve što se dogodilo!

Prisutne je, uključujući i Kalmetu, najviše razljutilo to što se u tom TV-prilogu izričito inzistiralo na tome da je kolnik bio suh, odnosno da je na vrijeme bio posut odgovarajućim kemikalijama – kako ne bi bio sklizak. U to ama baš nitko nije vjerovao. Ali – svi su rekli uglas, a s tim se složio i sam zadarski gradonačelnik – da je Kalmeta ministar, ta bi cesta zajamčeno bila suha i zbrinuta, i prometna se nesreća o kojoj je bila riječ jednostavno ne bi mogla dogoditi.

U drugom dijelu večere (jeli smo, kao i u Donjem Zemuniku, tuku, tj. purana, ispod peke; narodno jelo koje je u Zadru i okolici iznimno popularno), Kalmeta se, sasvim neočekivano, dotaknuo zadnja dva predsjednika RH, tj. Stipe Mesića i Ive Josipovića. Ono što je njegove prijatelje i suradnike najviše iznenadilo bilo je to što je obojicu spomenuo, uglavnom, u pozitivnom kontekstu.

- Kad je on s nekim dobar, onda je stvarno dobar, i sigurno ga neće iznevjeriti.

To je, moram reći, naišlo na zamjetno negodovanje kompletne ekipe za stolom.

I za Josipovića je konstatirao da je uglavnom O.K., ali mu je našao i jednu manu:

- On je ipak sputan time što je čovjek SDP-a, tako da u krajnjoj instanciji ovisi o Zoranu Milanoviću.

U Zadar smo se, negdje pred ponoć, vraćali tzv. Kalmetinom, spojnom cestom koja autocestu Zagreb – Split direktno povezuje s gradom Zadrom. Kalmeta je na nju jako ponosan.

- Nijedan grad na Jadranu – kazao je - nema ovakav, četverotračni ulazak u grad, i to ravno u luku (Gaženicu). Usto, odvodnju i kanalizaciju mi smo u Zadru riješili perfektno – za razliku od one u Splitu, koja nije najbolje riješena. A evo, i zračnu smo luku doveli do savršenstva. Tijekom cijele godine, pa i sada, zimi, u Zadar slijeću brojni zrakoplovi; sjajno smo razvili sustav subvencioniranih, niskotarifnih charter letova.

No na nekih 500 metara do luke Gaženica spojna je cesta bila blokirana. Upitao sam Kalmetu zašto je to tako. Odgovorio je da su u pitanju dva razloga.

Prvo, tu se još uvijek gradi – treba napraviti, otprilike, još 10 posto posla.

A drugo, ti su završni radovi namjerno prekinuti. Kalmeta mi je ovim riječima ukazao na političku pozadinu čitavog problema:

- Fali još jedino terminalna zgrada, no protiv njezine je gradnje ustala aktualna vlast, točnije - riječki i zadarski lobi, koji su protiv toga da se Zadar diže u odnosu na Rijeku i Split. Ali to je stvarno nonsens. Ta bi se zgrada gradila isključivo kreditima stranih banaka, uz superpovoljnu kamatu od tri i nešto posto. A koncesiju na tu našu luku, Gaženicu, imale bi – jako su za to zainteresirane – tri inozemne luke: Venecija, Barcelona i Antalija (u Turskoj). Tu bi pristajali najveći kruzeri, to bi bilo pravo čudo na našem Jadranu. Ovako, samo iz političkih razloga, od svega toga možda neće biti ništa.

Google+

Vukovar, grad velikog straha
15. XI 2013.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Moj stari prijatelj iz Vukovara (još od 2009.), ugostitelj i hotelijerski poduzetnik Pavao Josić (rođ. 1966.), iznenadio me svojom pričom kada sam se smještavao u njegovu novootvorenom hotelu sa 13 soba "Vila Vanda", u Dalmatinskoj, negdje na izlazu iz centra grada, podno brežuljka na kojemu se nalaze samostan i crkva sv. Filipa i Jakova.

- Hrvati su u Vukovaru neprimjetni. Oni jednostavno neće da rade, izgubili su radne navike, dugo su bili u progonstvu. Puno se više trude Srbi. Osim toga, vukovarski Hrvati imaju negativan stav o svom gradu. Oni više ne vjeruju u Vukovar. Jer, da vjeruju, više bi se borili. Među mladim Hrvatima nema čak ni neuspjelih pokušaja, što je krajnje poražavajuće. Mi ovdje nemamo mlade Hrvate koji su barem nešto pokušali - npr. u poduzetništvu. Među vukovarskim je Hrvatima zavladalo malodušje. S druge strane, Srbi grizu, oni sve prihvaćaju, jer nemaju izbora. Jer kad si prisiljen da se boriš, radit ćeš i za minimalac..

Priznajem, nisam očekivao ovakav doček od Pavla Josića, jednog od najpoznatijih i najuspješnijih vukovarskih Hrvata. I on je sam nekada bio prognanik - kao što je i velika većina Hrvata u Vukovaru bila, neposredno nakon rata, u progonstvu, neki čak i više od 10 godina. On je, primjerice, bio u Istri, 1991., a stanovito je vrijeme boravio i u Njemačkoj. Ali je za čitavo to vrijeme radio, nije gubio vrijeme. Imao je svoj kafić (i danas ima stan od 70-ak kvadrata u Puli), a kad se 2006., zajedno sa svojom suprugom Vandom, definitivno vratio u Vukovar, kupio je plac u Dalmatinskoj i najprije otvorio konobu "Megaron", poznatu po autentičnim, domaćim jelima, a u svibnju o.g. i hotel "Vila Vanda", koji je od strane Europske komisije već dobio nagradu zbog svojih inovativnih greenbuilding rješenja.

Ali je u toj Josićevoj kratkoj profesionalnoj biografiji sadržana i sva tajna njegova odmaka od velike većine ostalih Hrvata koji danas žive u Vukovaru: on se u taj grad nije vratio kao pripadnik tzv. "nesnalažljive većine", on se u Vukovar vratio da bi u njemu nešto konkretno radio i da bi se bavio biznisom. I zato mu je danas tužno gledati njegove sunarodnjake kojih u javnom, društvenom i poslovnom životu Vukovara, kako kaže, nigdje nema, koji su se poput miševa zavukli u svoje kuće, stanove, jazbine i rupe, koji na svjetlo dana izlaze, praktički, samo 18. studenoga, kada se održavaju uobičajene domoljubne manifestacije u spomen pada Vukovara, koji su se totalno ulijenili, pasivizirali, obeshrabrili i povukli - dok Srbi za to vrijeme, a ponajprije vrlo aktivna i agilna srpska mladež, vode kolo.

U sve to što mi je Pavao Josić ispričao po mom dolasku u Vukovar, osvjedočio sam se za samo nepuna tri dana provedena u tom gradu.

Mene su, zapravo, najviše zanimali mladi. Htio sam vidjeti kako u Vukovaru funkcionira tamošnja mladež, kako Hrvati tako i Srbi, kakvi su njihovi međusobni odnosi, koliko su međusobno bliski, a koliko daleki, kakva su njihova politička i svjetonazorska razmišljanja, kakav je njihov odnos prema lokalnim i državnih vlastima u Vukovaru i Hrvatskoj, a najviše od svega - kakvo mišljenje imaju o tzv. stožerašima, koji najavljuju velike prosvjedne akcije za dan 18. studenoga...

Službeno - takav sam podatak dobio u Gradskoj upravi - u Vukovaru živi 4483 mladih. Toliko je, naime, onih koji su stari između 15 i 29 godina. Što se nacionalne strukture tiče, u Vukovaru živi, otprilike, dvije trećine Hrvata i jedna trećina Srba. Sam grad Vukovar premrežen je tzv. nevladinim udrugama, u kojima su daleko najaktivniji mladi. Čak i ako ne računamo sportske udruge, njih ima oko stotinjak. A zajedno sa sportskim udrugama - ima ih možda i preko 200.

I usprkos tome što je u Vukovaru, po službenim statistikama, dvostruko više Hrvata nego Srba, ja sam, istražujući i analizirajući život u gradu, nailazio gotovo isključivo na Srbe. Na srpsku omladinu. A hrvatske mladeži - gotovo nigdje ni za lijek (izuzetak su sportske udruge, u kojima su dosta aktivni i Hrvati).

Tek sam posredno uspio doći i do nekih Hrvata - ali, uz neku iznimku, nitko mi se od njih ništa nije usudio reći javno, svi bi me s vidljivim strahom zamolili da ne spomenem njihovo ime i prezime, a osim Pavla Josića nitko mi se nije usudio javno reći bilo što kritički na račun "stožeraša" i njihove politike.

To ne znači da vukovarski Hrvati svi do jednoga podržavaju "stožeraše" i da se u potpunosti solidariziraju s njihovim potezima i aktivnostima. Među Hrvatima u Vukovaru je, naprotiv, u opticaju pojam "tiha većina", koji već sam po sebi dosta govori. Jedan od pripadnika te "tihe većine", rekao mi je, doslovce:

- Stožeraši su ljudi koji ne rade, koji su se naučili na to da država brine za njih. Njihova je uloga, s jedne strane, velika i nemjerljiva. To su ljudi koji su u ratu branili Vukovar. Ali, s druge strane, to su najbolje plaćeni vojnici u povijesti planeta Zemlje. Ratovali su tri-četiri mjeseca i sad bi na toj slavi živjeli cijeli život! Ali budite uvjereni: protiv Stožeraša vam neće govoriti nijedan Hrvat u Vukovaru koji nešto znači, i to zato što bi mu se to moglo obiti o posao kojim se bavi. Tim prije što je u Vukovarsko-srijemskoj županiji na vlasti HDZ, a i u samom bi se gradu Vukovaru ta stranka kad-tad mogla vratiti na vlast!

No i taj vukovarski Hrvat, koji mi je to rekao, nije mi bio spreman predstaviti se svojim punim imenom i prezimenom.

Osim Pavla Josića i njegove supruge Vande, u Vukovaru postoji još samo jedan bračni par hrvatske nacionalnosti za kojega se može reći da je uspio u ugostiteljstvu i turizmu. To su Zoran i Zrinka Šesto, koji su vlasnici turističke agencije »Danubiumtours«. Nedavno su od HABOR-a dobili kredit od milijun i 600 tisuća kuna, kojim će novcem sagraditi turistički brod koji će ploviti Dunavom (na relaciji centar grada - Vučedol). Uspio sam doći do Zrinke Šesto (upravo je skupinu turista pridošlih iz Poreča, cijeli jedan autobus, upoznavala s ratnom poviješću vukovarske bolnice), koja mi je izjavila:

- Ja Stožer podržavam - zaista mislim da netko mora artikulirati probleme grada Vukovara. Stožeraši su bivši branitelji, Vukovarci, oni u medijima nisu prikazani kako treba. Ja ih otvoreno podržavam jer, znate, poanta nije u ćirilici i pločama s ćiriličnim natpisima – pravi su se problemi počeli nagomilavati još od 15. siječnja 1998., kad je počela mirna reintegracija istočne Slavonije. Srbi su tražili da škole u Vukovaru budu odvojene i mi smo mislili da će tako biti samo desetak godina, no tako je i danas, a mi, vukovarski Hrvati, mislimo da to nije u redu. Moj sin ide u šesti osnovne, ide u hrvatsku smjenu, i on je prisiljen usvajati tu segregaciju...

S druge strane, sastao sam se, tijekom mog boravka u Vukovaru, i s dvoje hrvatskih studenata - točnije, s jednim studentom i jednom studenticom. Njih mi je, kao ponajbolje na Vukovarskom veleučilištu, osobno preporučila dekanica tog Veleučilišta dr. Gordana Bujšić (psihijatrica, inače supruga poznatog hrvatskog političara srpske nacionalnosti i nekadašnjeg potpredsjednika Vlade RH Slobodana Uzelca). Oboje, inače, studiraju (ili su upravo završili studij) fizioterapiju. Proveli smo oko sat vremena u kafiću Onix, u najstrožem središtu grada. Oboje su mi se vrlo kritički izrazili o stožerašima - ali uz molbu da ne spomenem njihova imena i prezimena. Da ne bi nastradali i oni i njihovi roditelji...

Prvo, vlada veliki strah. Taj je strah prisutan i među Hrvatima i među Srbima. Ali Srbi se u toj "međuigri straha" ipak nekako bolje snalaze. Vitalniji su, uporniji i izdržljiviji. Barem kada je riječ o srpskoj omladini.

A drugo, nikada u Vukovaru nije bila ovako velika zategnutost u međunacionalnim odnosima - još od vremena reintegracije, potkraj 1990-ih. Napetosti su u stalnom porastu i nitko ne zna do kakvih će posljedica to u skoroj budućnosti dovesti.

Za mog boravka u Vukovaru i druženja s brojnim tamošnjim ljudima, i Hrvatima i Srbima, najjači su dojam na mene ostavila dva mlada čovjeka koji su po nacionalnosti Srbi. To su Saša Bjelanović (rođ. 1976.) i Siniša Mitrović (rođ. 1979.). Njih su dvojica "kičma" vukovarskih javnih i društvenih aktivnosti koje se u najkraćem mogu izraziti pojmom "nevladine udruge" (neki također govore i o »mirovnjačkim udrugama«), ali su istodobno i vrlo aktivni kada je riječ o suradnji s lokalnom samoupravom, konkretno Gradskom upravom Grada Vukovara. Siniša Mitrović je u njoj čak i zaposlen.

Njih dvojica mi nekako simboliziraju općeniti vrlo jak i upečatljiv gard srpske mladeži u Vukovaru, a koji, nažalost, nije svojstven mladim Vukovarcima hrvatske nacionalnosti. Taj se gard može raščlaniti na nekoliko elemenata.

Prvo, oni govore slobodno i neopterećeno, i ostavljaju dojam da se nikoga ne boje.

Četvrto, oni zapravo i nemaju kompleks svoje nacionalnosti, tako da je, npr., Siniša Bjelanović, iako je po nacionalnosti Srbin a po vjeri pravoslavan, svoje dijete upisao u hrvatsku školu (odnosno, u školu s hrvatskim programom).

Peto, ne libe se govoriti o tome koliki iznos od svojih donatora dobivaju vukovarske udruge u kojima su oni aktivni ili su im čak na čelu.

I šesto, u svom svakodnevnom govoru upotrebljavaju pojam "ostavnik" (množina: "ostavnici"), što je suprotnost pojmu "povratnik". Cjelokupna sadašnja politička i ukupna društvena situacija u Vukovaru, kažu, može se objasniti kroz razumijevanje dijalektike međuodnosa između te dvije kategorije, "ostavnici" i "povratnici".

Ostavnici su oni koji su ostali u Vukovaru nakon rata i pada Vukovara u studenome 1991. To su, pretežnim dijelom, Srbi (iako je tu bilo i drugih nacionalosti, pa i određenog broja Hrvata)

Povratnici su, naravno, Hrvati koji su se u svoj grad vratili nakon mirne reintegracije okupiranih dijelova istočne Slavonije u RH, tj. nakon siječnja 1998.

Obojica ovih mladih Srba s kojima sam se upoznao, Saša Bjelanović i Siniša Mitrović, sebe svrstavaju u kategoriju "ostavnika", iako su i oni neko vrijeme nakon rata 1991. proveli izvan Vukovara.

Saša Bjelanović je predsjednik najjače nevladine udruge u Vukovaru, Mirovne grupe mladih "Dunav". Ta je udruga "majka" svih mirovnjačkih udruga u tom gradu (zovu je "pionirom mirovnjaštva u Vukovaru"), postoji još od 1996. (službeno od 1998.), i iz nje su, zapravo, proistekle sve ostale brojne i vrlo razgranate udruge u gradu takva profila i karaktera. U njoj je svojedobno bio aktivan i Siniša Mitrović, koji je danas, uz ostalo, pripadnik udruge "Vukovarci dobre volje" (koja je počela s djelovanjem tek prošle godine).

Otac Siniše Bjelanovića bio je postolar, dok mu je majka prije rata radila u Kombinatu Borovo. Za vrijeme rata u Vukovaru, u jesen 1991,. Bjelanovićev je otac držao postolarsku radnju u Moslavini, odakle je i rodom, dok je sam Siniša Bjelanović tijekom ratnih pustošenja bio kod svoje tetke u Staroj Pazovi.

Mirovna grupa mladih »Dunav« počela je sa svojim djelovanjem 1995. na 1996. kroz povezivanje vukovarske mladeži s mladim Austrijancima koji su u kampu u Adici (šumi pokraj Vukovara) civilno služili vojni rok. Već je u to, tzv. egzotično, vrijeme došlo do ideje povezivanja mladih Srba (ili tzv. "mješovitih") iz Vukovara s mladim Hrvatima iz Vinkovaca i Osijeka, pa i na taj način (i prvenstveno tako) što su pripadnici UN-a izdavali vukovarskim mirovnjacima UN-ove iskaznice pomoću kojih su oni nesmetamo prelazili preko tadašnjih check-pointova raspoređenih na granici između okupiranih i slobodnih dijelova RH.

Ono što je u početku bila puka zabava (odnosno, kako mi Bjelanović reče: sex, drugs & rock'n'roll) preraslo je, s vremenom, u ozbiljne aktivnosti, naročito 2009. kada vukovarski mirovnjavci, uz podršku novog gradonačelnika Vukovara Željka Saboa, dobivaju priliku da svoj svjetonazor i društveno-politička stajališta propagiraju i u srednjim školama.

Danas je Mirovna grupa mladih "Dunav" takoreći profesionalna udruga, sa šestero zaposlenih, čiji ovogodišnji prihod iznosi oko 800.000 kuna, dok se lani kretao oko 470.000 kuna. Pojam "prihod" ovdje treba shvatiti uvjetno: riječ je o donacijama (i financiranju konkretnih projekata), koje su, kada je o MGM-u "Dunav" riječ, mahom inozemnog karaktera. Danas je najjači donator MGM-a "Dunav" Europska komisija, nekada je to bila Soroseva fondacija, a među aktualnim je njihovim donatorima i relativno mala njemačka mirovna fondacija "Die Schwelle".

No zato je popis aktivnosti MGM-a "Dunav" tijekom 2012. i 2013. pozamašan, a u njega spadaju, uz ostalo: Tjedan urbane kulture, "Balkan Street Festival", Trening iz poslovne edukacije i poduzetništva prema CEFE metodologiji, "Music Without Borders" (povezivanje glazbenika iz četiri grada: Vukovara, Dresdena, Vranja i Skoplja), Seminar "EU kultura", Izložba stripa i digitalnog crtanja u "Coffie House IQ" u Vukovaru, tečajevi španjolskog, mađarskog i engleskog jezika itd.

- Oni pričaju priču koju žele čuti Europa i svijet, a radeći na svojim projektima sebi ujedno osiguravaju i radna mjesta. I vrlo su disciplinirani i kompetentni. Oni svoje znanje ne taje, i žele svoju informaciju podijeliti s drugima, bez naknade i bez da vode računa o svojoj vlastitoj koristi. I pritom se ponašaju kao da su iznad ove situacije – kao da nije bilo rata i kao da smo svi mi iz iste ulice.

S druge strane, mirovnjačkog aktivista Sinišu Mitrovića upoznao sam, u Vukovaru, na vrlo osebujan način. Iako sam u biti nastojao stupiti u kontakt s mladim Hrvatima, osobito onima koji nešto znače u društvenom životu Vukovara (a u tu bi se kategoriju uvjetno mogla ubrojiti 26-godišnja djevojka Kristina Glumac, koja je izbjegla iz Vukovara kao trogodišnja djevojčica, a onda je, kad se vratila, uspjela magistrirati na Cambridgeu i sada priprema doktorat pod naslovom »Europski studiji), uvijek bih naišao, uz još neke Srbe ili "nacionalno miješane", upravo na njega, Sinišu Mitrovića, te se tako na najupečatljiviji mogući način uvjerio da je on jedan od glavnih motora mirovnjaštva, ali i svakovrsnih drugih aktivnosti, u Vukovaru.

Prije svega, Siniša Mitrović je stručni suradnik za razvoj civilnog društva te rad s mladima i nacionalnim manjinama u Odjelu za društvene djelatnosti, zdravstvo, socijalnu skrb, branitelje i nacionalne manjine - jednome od pet odjela koji djeluju unutar Gradske uprave Grada Vukovara.

On je, međutim, i dalje blisko povezan sa Sašom Bjelanovićem i MGM-om »Dunav«, gdje je nekada radio, istodobno je član (glumac) Dramske sekcije novoosnovane nevladine udruge »Vukovarci dobre volje«, a usto je i vođa i pjevač alternativne rock-skupine Das Rejdž, koja je imala koncert u petak 8. studenoga u kafiću »Maritimo« (koji je na glasu kao »srpski«), u najstrožem centru grada.

Poslije probe njihove nove (vrlo provokativne) kazališne predstave, održane u četvrtak navečer u Europskom domu, porazgovarao sam sa Sinišom Mitrovićem i njegovom kolegicom, 27-godišnjom voditeljicom Dramske sekcije udruge »Vukovarci dobre volje« Katjom Petrović oko sat vremena u kafiću »Maritimo«.

 Siniša Mitrović mi je rekao da se u pravilu nacionalno ne opredjeljuje, ali se po popisu vodi kao Srbin. Inače nije rodom iz Vukovara, rođen je u Osijeku te je kao Srbin imao relativno dugo izbjegličko iskustvo u nekoliko gradova. Neko je vrijeme živio kod mamine rodbine u Banja Luci, a nakon toga u Zagrebu, Bruxellesu, Beču, Sloveniji... U Vukovaru je kontinuirano od 2009. S druge strane, Katja Petrović je iz miješanog braka; otac joj je Srbin, a majka Hrvatica.

I Siniša Mirković i Katja Petrović sami sebe svrstavaju u kategoriju "ostavnika", nasuprot Hrvatima-povratnicima u Vukovaru. Siniša mi je bit te kategorije ovako objasnio:

- Nakon mirne reintegracije, koja je počela 1997., ljudi koji su dotad živjeli u gradu - i Srbi ali i drugi, pa i neki Hrvati - organizirali su se kroz udruge, kako bi zaštitili svoja prava, a i sproveli neke svoje ideje. OESS je to podržavao, isto tako i Soros - oni su bili naši prvi pomagači i donatori. I što smo mi, ostavnici, napravili? Jednostavno grabiš sve što ti se pruža - jer nisi imao ništa uređeno. Mi smo jednostavno naučili preživljavati: nemaš kruha, nemaš vode, ali nam zato OESS daje novce i mi učimo jezike... U tom, dakle, periodu, od 1997. do 2001., vukovarski "ostavnici" grabe sve što im se pruža. To se, mahom srpsko ili miješano, stanovništvo naoružava znanjem, vezama i kontaktima, svi uče jezike, ja naučim engleski, proputujem pola Europe za nula kuna, i formiran dođem u Zagreb, a nakon toga i u Vukovar. Naučio sam se boriti i postao sam kreativan. A znam i pisati projekte za Europsku uniju, znam kako doći do novca od EU...

A što se za to isto vrijeme događalo s Hrvatima, koji su se u Vukovar masovnije počeli vraćati nakon početka mirne reintegracije 1998.? Siniša Mirković kaže:

- Za razliku od nas "ostavnika", ti su povratnici, Hrvati, bili osigurani od strane države i državnih institucija. Roditelji naših vršnjaka imali su unaprijed riješene mirovine, s tim da su neke vojne mirovine premašivale i 1000 eura. I što se s tim mladima događa? Oni su sami po sebi zbrinuti, oni u progonstvu nisu ništa naučili raditi, i oni sada ne rade ništa, ali je svatko od njih po povratku u Vukovar već imao skuter. Hrvatsko dijete povratkom u Vukovar dobiva sve, što god poželi ono dobije na tanjuru. I naravna stvar, kad nemaš radne navike, rađa se dosada i bahatost, pa ti klinci iz obijesti počinju razbijati spomenike. A kada je država iznenada došla u krizu, koja eto traje već pet godina, te je morala zatvoriti »pipe«, a ti su povratnici istodobno i u silnim kreditima – neminovno su se kod te djece i kod tih mladih počele rađati i frustracije. Objektivno rečeno – djeca tih povratnika gube sposobnost preživljavanja.

Siniša Mitrović mi je cijeli taj proces definirao kao svojevrsnu evoluciju - evoluciju u kojoj su vukovarski Srbi neko vrijeme (do reintegracije) bili "dolje", a sada sve više idu prema "gore", dok je s njihovim vršnjacima Hrvatima sasvim obrnuto.

- Mi živimo od projekta do projekta - dodala je na to Katja Petrović – i stalno smo u pokretu. Mi smo u stalnoj borbi i ne predajemo se.

Nakon dva dana provedena u Vukovaru, kontaktirajući s predstavnicima, uvjetno rečeno, alternativne društvene scene toga grada – iako ona više nije alternativna, jer je, uvjerio sam se, itekako inkorporirana u organe i institucije Uprave grada Vukovara – morao sam se na kraju sasvim ozbiljno upitati: pa gdje su zapravo ti mladi Hrvati? Zar su se doista zatvorili u svoje mišje rupe, kao što mi je to rekao Pavao Josić?

Onda su me neki moji sugovornici uputili na udrugu Vuka, u kojoj su, kako mi rekoše, većinom uistinu pravi Hrvati. Ti, iz Vuke, organiziraju festivale alternativne glazbe kao što je ove godine, npr., bio »Vukovar Urban Fest« (VUF), održan u šumi Adici. Svojevrsno jezgro udruge je hard core skupina Wardakhin, a kuriozitet je da su njezini članovi sinovi poznatog vukovarskog stožeraša Zdravka Komšića – Kristijan i Ivan Komšić. Jedan od njih svira bas, dok drugi pjeva. Siniša Mitrović mi ih je pohvalio da su izvrsni glazbenici. »Oni su meni baš super«, rekao mi je.

Btw., njihov video spot »Ratne igre« može se pregledati na You Tubeu; do danas je prikupio nešto više od 4500 posjeta.

U petak 8. studenoga popodne pružila mi se sjajna prilika da se sastanem s ocem i sinom (Ivanom) Komšićom, i to u uredu Zdravka Komšića (u zgradi na Trgu hrvatskih branitelja 1), koji obnaša dvije funkcije: on je predsjednik vukovarskog ogranka Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, ali i predsjednik Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata grada Vukovara.

S ocem Zdravkom dogovorio sam sastanak u 15 sati, a sa sinom Ivanom (koji ima 30 godina) u 15.30. Onda mi je, nešto iza pola tri, Ivan mlađi odjedanput otkazao. Poslao mi je SMS s porukom da nema vremena, da će nešto duže ostati na poslu, a da nakon toga mora ići u Osijek. Ujedno mi je poručio da je i njegov tri godine stariji brat Kristijan zauzet, pa da se ni on neće moći sastati sa mnom.

 Zdravko Komšić mi je, tijekom razgovora, ostavio dojam razočaranog, rezigniranog, pa i slomljenog čovjeka. Objasnio mi je zašto je nedavno javno napao Stožer za obranu hrvatskog Vukovara – samo zato što se priklonio HDZ-u i pravašima Ruže Tomašić, ali ne i zbog njegova glavnog cilja: borbe protiv ćirilice. »Dajem apsolutnu potporu Stožeru u borbi protiv ćirilice«, rekao mi je, »ali nisam za priklanjanje nijednoj stranačkoj političkoj opciji«.

Prepričao sam Zdravku Komšiću svoje razgovore s mladim vukovarskim Srbima (i "miješanima"), članovima nevladinih udruga, kao i o njihovoj teoriji o svojevrsnoj srpskoj supremaciji u Vukovaru – zahvaljujući žilavosti i otpornosti što su je stekli onih godina kada su hrvatski Vukovarci bili, i još uvijek jesu, na državnoj skrbi. Pažljivo me saslušao, a onda je rekao:

- Poznato mi je sve to o čemu govorite. To je zato što Europska unija financira te udruge; daje im novce, samo da bi širili bratstvo i jedinstvo. Sve te srpske udruge imaju prostorije i novce, dok hrvatske udruge nemaju svoje prostore, pa su prisiljeni djelovati po svojim kućama. I to je upravo ono što mi i kroz borbu protiv ćirilice želimo prezentirati! Srbi u Vukovaru nisu ugroženi, nego debelo naplaćuju to svoje bratstvo i jedinstvo. Zato su i tolike podjele u gradu, i ne vidim kako će se to riješiti u budućnosti.

Priznao mi je da on i njegovi sinovi pripadaju dvjema različitim kulturama, ali je pritom napomenuo:

- Moji sinovi i ja slažemo se oko ćirilice, tu je suglasje! Vidite, moji sinovi su protjerani iz Vukovara kad su imali 9 i 12 godina, a ja sam 9 mjeseci proveo u srpskom logoru u Sremskoj Mitrovici. U prognanstvu smo zajedno bili 8 godina – od 1991. do 1999. Bili smo u Zagrebu (u »mamutici«) i u Velikoj Gorici. Kad smo se vratili u Vukovar, moji sinovi su se družili sa Srbima. Govorili su: »Nisu oni krivi.« Ali nakon dvije-tri godine, nakon što su upoznali pravo stanje u ovome gradu, rekli su mi: »Tata, shvatili smo da smo mi i oni dva svijeta!« I odonda više nema druženja i prijateljstva. Pa gledajte, kad god igra hrvatska nogometna reprezentacija s bilo kime, slavlje je kada Hrvatska izgubi. Onda se tu naveliko puca, onda oni slave. Možete misliti kako to djeluje na nas. Jednoga dana, kad mi Hrvati nađemo naše poginule i naše nestale, i kad Srbin bude poštivao i volio tu našu državu, onda će možda... Ali ne znam hoćemo li to ikad doživjeti.

O nevladinim, tzv. manjinskim udrugama u Vukovaru negativno mi je govorio i vukovarski svećenik, župnik župe sv. Filipa i Jakova fra Ivica Jagodić (rođ. 1967.). On mi je, uz ostalo, istaknuo:

- Istinu govoreći, ja te manjinske udruge i ne poznajem. Njih se ne vidi niti se čuje za njih. Ali one na vješt način znaju doći do financijskih sredstava. Mislim da je njihov cilj da se nešto materijalno dobije.

Fra Jagodić mi je pritom posebno nezadovoljstvo izrazio Europskim domom, jednom od vodećih vukovarskih udruga, i njihovom počasnom predsjednicom i utemeljiteljicom Ljiljanom Gehrecke. Rekao mi je:

- Nisam oduševljen Europskim domom, ali ni drugim mirovnjačkim udrugama. Imam kompletan prigovor na sve te mirovnjačke inicijative – zato što u startu nema dobrog početka, zato što nema adekvatnih ljudi koji bi došli ovdje da za jednim stolom popričamo. Nego su to uvijek politička nadmetanja nametnuta odozgor, pri čemu se nijedna stvar ne raščišćava nego se sve stavlja pod tepih. A sve što se stavlja pod tepih – nije dobro. Tipičan je primjer ćirilica. Tu se vidi njihova oštrica. Trebalo je neke stvari raščistiti i onda stvarati prijateljstvo. Ovako idu silom nametati neke stvari, pa se oštre i jedni i drugi.

Lokalna Katolička crkva prakticira stoga jedan specifičan način javnog i društvenog života u tom gradu, a to je svojevrsno pokroviteljstvo nad svim hrvatskim »ćelijama« i ustanovama koje u Vukovaru postoje i djeluju. Fra Jagodić mi je to izrazio ovim riječima:

- Svi Hrvati u Vukovaru su jedna obitelj. Ako uzmemo institucije kao što su Hrvatski dom, Matica hrvatska, Muzej grada Vukovara, Hrvatska žena, Gradska uprava, Županijska uprava, Institut »Ivo Pilar«, vukovarska podružnica HAZU-a – za sve te institucije mi smo jedno tijelo. Znamo što tko može napraviti, jedni drugima smo oslonac. Mi se svi znamo, mi se svi okupljamo, na različitim susretima, dobro znamo tko su ti ljudi u tim institucijama, poznajemo njihovu organizacijsku strukturu...

Prije svog odlaska iz Vukovara uspio sam se upoznati i malo opširnije popričati i s Ljiljanom Gehrecke, utemeljiteljicom i počasnom predsjednicom Europskog doma, nevladine udruge koja je posebno veliki trn u oku i stožerašima i Katoličkoj crkvi, ali i brojnim drugim hrvatskim ustanovama i snagama u Vukovaru.

Riječ je o postarijoj ženi (rođ. 1938.), intelektualki (ekonomistica je, doktorirala je na području tehničkih znanosti na problematici planiranja razvoja) i, ako mogu tako reći, pravoj gospođi, nepatvorenoj predstavnici onoga nekadašnjeg gospodstvenog i multietničkog Vukovara kakav više ne postoji. Po nacionalnosti je Srpkinja, i to i iz Banije (rođena je u Vorkapić Selu kraj Gline), a svojedobno se udala za autohtonoga hrvatskog Nijemca Siegfrieda Gehreckea, koji je umro 2001.

Zapravo su njih dvoje, Ljiljana i Siegfried Gehrecke, u kolovozu 2000. osnovali Europski dom u Vukovaru – zajedno s još 13 građana i građanki toga grada – pri čemu je inicijativa o tom osnivanju pokrenuta na Dan Europe, 9. svibnja 1999., pa se ta udruga zato tako i zove – Europski dom. Fizički, riječ je o jednoj relativno skromnoj i još ne sasvim dovršenoj dvokatnici u Ulici Ljudevita Gaja – uskoj i polumračnoj uličici što se od najstrožeg središta grada uspinje prema crkvi sv. Filipa i Jakova, no u zbilji je to jedan mali društveni centar koji vrlo blisko surađuje i iznajmljuje prostor brojnim ostalim nevladinim udrugama u gradu, kao što su, primjerice, »Vukovarci dobre volje«, »Bosino« (udruga za pomoć starim i iznemoglim osobama), Vukovarske Iskrice (udruga za pomoć djeci s posebnim potrebama), Ispostava udruge B.a.B.e., Foto klub Vukovar itd.

- Mi okupljamo udruge – kaže gđa Ehrecke – s ovom misijom ili željom: da se u Vukovar vrati život, da Vukovar opet postane normalna, dobro integrirana zajednica, kao što je i nekada bio.

Činjenica je – koja neke (da ne kažem: mnoge) vukovarske Hrvate smeta – da su Ljiljana i njezin suprug Siegfried Ehrecke dugo godina živjeli i radili u Beogradu. Od 1970. pa nadalje oboje su bili profesori na beogradskome Fakultetu organizacijskih znanosti; onda se 1996. gđa Ljiljana vratila u Vukovar, dok joj je muž sve do smrti ostao u Beogradu.

Ono drugo što smeta pojedine Hrvate u Vukovaru – to je financijska pomoć koju Europski dom dobiva od svojih mentora. Provjerio sam u Gradskoj upravi Vukovara (kod zamjenice gradonačelnika Danijele Stanković): 2012. Grad im je dodijelio 50.000 kuna, a ove, 2013., još više – 65.000 kuna. Ljiljana Ehrecke na to kaže:

- Mi ni lipu ne možemo dobiti od Europske unije. Ja 13 godina radim u Europskom domu bez ijedne lipe naknade. Samo Dijana Antunović-Lazić, izvršna direktorica Europskog doma, prima plaću, i to minimalac, za pola radnog vremena. Od Europske unije imali smo dosad samo dva isfinancirana projekta: »Dunavske priče« 2012., za koje smo dobili 16.000 eura, i veliku međunarodnu mirovnu konferenciju 2010. ili 2011., koja je održana u Vukovaru, i to s velikim uspjehom, a za koju smo od EU dobili 12 i nešto tisuća eura. To su svi novci dobiveni od EU. Od grada Vukovara godinama nismo dobivali ništa pa su postupno povećavali. Sve ostalo su prihodi od manjih projekata.

Kao osoba, ali i kao intelektualka, Ljiljana Gehrecke mi je ostavila dojam žene koja je po svojim stavovima i uvjerenjima negdje između Mirjane Gross i Latinke Perović. Vrlo je kritična prema djelovanju Katoličke crkve u Vukovaru (»Ovdje je i Crkva protiv djelovanja udruga, a oni su bili i protiv integracije u Europu!« - rekla mi je), dok mi je za stožeraša Zdravka Komšića kazala:

- Ja mu želim pomoći. Mislite da je njemu lako? On je veliki mučenik. Prvi put su ga kaznili neprijatelji, zločinci, a sada on sam sebe kažnjava, jer ne umije izaći iz tih svojih stalnih uvjerenja. Zamislite kad vi 20 godina živite u filmu rata! A što se tiče širenja »bratstva i jedinstva« koje nam Komšić i neki drugi spočitavaju – pa mi se i zalažemo za »bratstvo i jedinstvo«, ali ne ono pod prisilom i političkom obojenošću. Mi se zalažemo za jedinstvo dobre volje, jer bez jedinstva nema učinkovite zajednice. I biljke dobro žive i uspijevaju kad rastu zajedno!

U ovome sam članku već napisao tko je na mene ostavio najjači dojam u Vukovaru: dvojica mladih Srba Saša Bjelanović i Siniša Mitrović. A najdojmljiviji mi je trenutak svakako bio onaj kada sam se rastajao sa Zdravkom Komšićem, nakon onoga našeg razgovora u njegovu uredu na Trgu hrvatskih branitelja 1.

Rukovali smo se, a onda je on, sav onako slomljen i skrhan, krenuo prema svom automobilu, s namjerom da krene kući. Ali još dok smo bili na stepenicama, rekao mi je nešto o čemu nije, barem ne tako otvoreno, govorio kad smo pričali u njegovu uredu. Pritom mi je napomenuo da te njegove riječi svakako objavim:

- Za 20 godina Srbi će apsolutno zavladati ovim gradom. Ja vam to kažem: ovaj će grad pasti bez ispaljenog metka. Mi Hrvati smo tragični gubitnici, a Srbi će biti apsolutni vladari Vukovara! 

Google+

Igor Štimac na odlasku
20. IX 2013.

Naslovnica
Ispis
Preuzimanje

Moje poznanstvo i moja dosadašnja komunikacija s izbornikom hrvatske nogometne reprezentacije Igorom Štimcem zasnivali su se na jednome specifičnom (svakako prešutnom) savezništvu protiv bivšeg izbornika Slavena Bilića.

U svojim tekstovima nikada nisam prikrivao kritičnost pa i određenu podozrivost spram trenerskih i, pogotovu, izborničkih kvaliteta Slavena Bilića, a to je isto tako vrlo otvoreno činio i Igor Štimac – kako u svojim javnim nastupima (npr. na televiziji), tako i u razgovorima sa mnom.

Danas, nakon svega što se u međuvremenu dogodilo, počinjem sumnjati jesam li bio u pravu kada sam Štimca pretpostavljao Biliću.

Naravno da Bilića nikada nisam mrzio, u mom kritičkom pisanju o njemu nije bilo ničeg osobnog; upravo obrnuto, smatram da je on i kao čovjek i kao trener sasvim OK. Bilo mi je, međutim, dosta onih beskrvnih igara naše reprezentacije kada joj je on bio izbornik, osobito ako se ima u vidu da jedan dio sportske javnosti i sportskih novinara to nije popraćao adekvatnom kritičnošću spram Bilića nego ga se, dapače, dizalo u nebesa i od njega pravio mit.

Sada, međutim, moram konstatirati dvije stvari.

Prvo, bez obzira na Štimčevo gromoglasno zaklinjanje u diskontinuitet u odnosu na Bilića – u trenutku kad je preuzeo vođenje reprezentacije – danas u njoj igraju, uglavnom, oni isti igrači koji su igrali i kod Bilića, svih proteklih godina. Štimac, doduše, na svakoj utakmici nastoji lansirati po jednog mladog igrača i to mu se ne može osporiti, ali okosnicu momčadi sačinjavaju oni isti koji su igrali i u onim prethodnim kvalifikacijama (za Europsko prvenstvo 2012.), pa čak i u onima prije njih. I u tom se pogledu baš ništa nije promijenilo.

Umjesto najavljenog diskontinuiteta imamo kontinuitet.

A drugo, što se kvalitete igre tiče, tijekom ove godine igramo čak lošije nego u vrijeme Slavena Bilića. Ili u najboljem slučaju – na istoj (ne odviše visokoj) razini.

Utakmica Hrvatska – Škotska (0:1) bila je neka vrsta reprize utakmice Gruzija – Hrvatska (1:0) u Bilićevoj epohi. Utakmica Wales – Hrvatska (1:2, nakon vodstva Velšana od 1:0 u poluvremenu) bila je kopija utakmica poput Hrvatska – Gruzija (2:1) i Hrvatska Izrael (3:1). Utakmica Srbija – Hrvatska (1:1) bila je, opet, nekakav ekvivalent Bilićeve utakmice od prije tri godine Hrvatska – Grčka (0:0), samo što su na njoj ipak pala dva gola, na svakoj strani po jedan.

Isti igrači, isti rezultati, isto mučenje i davljenje te provlačenje kroz iglene uši (ili, ponekad, čak ni to ne). Pitam se: pa gdje je tu promjena?

Kada sam sa Štimcem radio veliki inaugurativni intervju za Globus, odmah nakon što je bio imenovan za novog izbornika reprezentacije – bilo je to početkom srpnja 2012. – pale su, tijekom razgovora, zakletve (sa Štimčeve strane), da će u njegovu mandatu sve biti drugačije (dakle, bolje) nego u vrijeme Bilića.

Štimčevo obećanje zasad nije ispunjeno, usprkos relativno obećavajućem početku u jesen 2012., kada je naša reprezentacija igrala čvrsto, borbeno i solidno te kada je od četiri službene, kvalifikacijske utakmice dobila tri, a samo jednu (i to protiv Belgije u gostima) igrala neriješeno.

Žao mi je zbog toga – najviše zbog same reprezentacije, ali i zbog Štimca: djelovao mi je iskreno, pa i nadahnuto kada je najavljivao veliki preporod, a ja sam, opet, prepoznao u njemu potencijal da ono što je najavljivao doista i učini.

Sa Štimcem sam dosad imao tri velika susreta i razgovora, sva tri vezana za moje pisanje u Globusu. Prva dva bila su noćna, tako da s pravom mogu reći da sam sa Štimcem imao noćnu komunikaciju. To je našem druženju davalo jedan poseban štimung.

Prvi sam se put s njim sastao u noći od 10. na 11. listopada 2010., u hotelu Westin. Tada smo, u tamošnjem Diana baru, razgovarali sve do pola 3 ujutro. Bilo je to u ono vrijeme kada se Štimac kandidirao za novog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza te je bio oštar i nemilosrdan protivnik Zdravka Mamića koji se svim silama borio (u čemu je na kraju i uspio) da zadrži totalnu kontrolu u hrvatskom nogometu.

To je bio toliko važan razgovor – ta naša noćna konverzacija u Westinu – da se moram na nj malo opširnije osvrnuti.

Upitao sam, negdje pri samom kraju ćaskanja, Štimca zašto se uopće kandidirao za novog chiefa HNS-a i zašto s tolikom strašću kidiše na Mamića. Odgovorio mi je da svojom borbom protiv Mamića želi zauvijek iskorijeniti zlo u hrvatskom nogometu pa mi je tom prigodom prepričao i jedan svoj vrlo povjerljivi razgovor s njim, koji ga je izravno potaknuo da tog čovjeka eliminira iz vodstva našeg nogometa.

Taj se razgovor između Štimca i Mamića vodio u Mamićevoj kući na Tuškancu negdje u jesen 2009., kada je već bilo jasno da se hrvatska reprezentacija neće kvalificirati na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010.

Mamić je tom prigodom predložio Štimcu jedan big deal. Ponudio mu je da on bude novi izbornik reprezentacije (u krajnjem slučaju čak i novi predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza), ali uz određene uvjete.

Najbolje je da citiram samoga Štimca – onako kako mi je on interpretirao te Mamićeve riječi, a što sam ja, u listopadu 2010., objavio od riječi do riječi u Globusu (odgovor cjelokupne nogometne javnosti na taj moj tekst bio je posvemašnji muk, niti usamljeni lavež pasa se nije čuo).

Dakle, Štimac je izjavio:

"Mamić mi je rekao: 'Čuj, imam za tebe prijedlog koji nećeš moći odbiti!' Kazao sam: 'Slušam.' On (Mamić) je nastavio: 'Stavljam ti svu svoju logistiku na raspolaganje, da postaneš novi izbornik hrvatske nogometne reprezentacije ili predsjednik HNS-a. Što ćeš ti odlučiti, to je, naravno, na tebi, međutim ja ti sugeriram da prihvatiš mjesto izbornika hrvatske izabrane vrste jer Slaven Bilić odlazi i pun nam je kufer ovoga što se dogodilo. A ako ti je cilj biti predsjednik HNS-a, na to ćeš morati pričekati jer ja neću dopustiti da bilo tko makne Vlatka Markovića prije nego što on sam želi otići. Ako prihvatiš mjesto izbornika, imenovat ćemo te odmah nakon utakmice s Kazahstanom (koja se igrala u listopadu 2009. - op. aut.). A od tebe tražim samo jedno: da ti kao izbornik odlučiš o 15-16 udarnih igrača, a da se za ostalo konzultiramo."

U svemu ovome ključna je, naravno, bila zadnja rečenica: "da ti kao izbornik odlučiš o 15-16 udarnih igrača, a da se za ostalo konzultiramo".

Danas, četiri godine nakon tog razgovora Štimca i Mamića, jasno je da je taj njihov big deal na djelu – usprkos tome što mu se Štimac u prvi mah žestoko suprotstavio te je, štoviše, istaknuo svoju kandidaturu za novog šefa HNS-a upravo zato da se big dealovi poput ovakvoga više nikada ne dogode.

Kada sam sa Štimcem imao svoj drugi veliki razgovor za Globus – bilo je to u noći od 5. na 6. srpnja 2012., ovaj put na terasi hotela Esplanade – upitao sam ga zašto je pregazio svoje riječi otprije te zašto je pristao na suradnju s Mamićem, dapače na svoje potčinjavanje njemu, iako ga je ranije prozivao kao najveće zlo u hrvatskom nogometu te obećao, i meni i čitavoj javnosti, da će ga – ako ne njega osobno, ono, sasvim sigurno, metode kojima se on služi – ukloniti.

Dao mi je vrlo neodređen odgovor, praktički je izbjegao odgovoriti na postavljena pitanja. Puno je određenije i odrješitije kritizirao Slavena Bilića zbog načina na koji je vodio našu reprezentaciju u proteklih osam godina – s posebnim osvrtom na (ne)učinjeno na Europskom prvenstvu 2012. – nego što je obrazložio svoj salto mortale s Mamićem.

Drugim riječima – nije djelovao uvjerljivo. Ali lako za mene; pravi je problem u tome što je sav hrvatski nogometni narod, do zadnjeg laika na šanku, prepoznao da je Štimac pogazio svoju prvotno datu riječ i da je pristao na suradnju s čovjekom čije je eliminiranje samome sebi postavio kao svoju najveću životnu misiju – te da je to učinio iz razloga koji su sve samo ne principijelni. (Ovime, naravno, ne mislim reći da je Mamić apsolutno zlo u hrvatskom nogometu, odnosno da je samo on potpuno crn a da su svi drugi oko njega bijeli.)

I to je, sigurno, glavni razlog zašto se oko naše reprezentacije, čim je Štimac postao njezinim izbornikom, stvorila onako loša atmosfera te su prve utakmice u njegovu mandatu, najprije ona prijateljska u Splitu protiv Švicarske, a zatim i ona službena u Zagrebu protiv Makedonije, bile onako mizerno posjećene.

Nemamo nikakvih konkretnih dokaza, ali s pravom možemo vjerovati u to da se Mamićev ultimatum (ili kako to već nazvati) Štimcu, izrečen u obliku »Od tebe tražim samo jedno: da ti kao izbornik odlučiš o 15-16 udarnih igrača, a da se za ostalo konzultiramo« - sve ovo vrijeme, kako je Štimac izbornik, ostvaruje u praksi.

Zato je i bilo onoliko povike na (u biti ni krivog ni dužnog) Sammira, nakon utakmice i poraza od Škotske u Zagrebu. Sammir je kvalitetan igrač, ali je strano tijelo (naravno, ne zato što je Crnac) u našoj izabranoj vrsti. Strano utoliko što se nije u nju prirodno uklapao, kao što je to bio slučaj sa svim ostalim igračima (ili, barem, s velikom većinom njih). On nije prirodno srastao s tom momčadi, nego je preko noći banuo u nju – i to upravo u trenutku kada se aktualizirao njegov transfer iz Dinama u neki strani klub. Zato takav igrač nije smio biti glavni playmaker u našoj ekipi u jednoj tako važnoj utaknici kao što je bila ta protiv Škota. Tim prije što je poznat po svom nesolidnom životu i nesportskom ponašanju; trener bečke Austrije Nenad Bjelica sasvim je bio u pravu kada je rekao da takvom igraču ne može biti mjesta u udarnoj momčadi i da on, da mu je on trener, ne bi igrao.

Sammir je, najvjerojatnije, igrao samo zato što je tako htio Mamić, a Mamiću je ponajprije bilo do toga da Sammir na međunarodnom nogometnom tržištu postigne što veću cijenu te da ga onda on što skuplje proda i ostvari što veću zaradu.

Koliko je Mamić osjetljiv po pitanju Sammira, najbolje nam govori incident koji se u zagrebačkom Dinamu dogodio početkom kolovoza o.g.

Mamić je, zajedno s igračima i stručnim štabom Dinama, već bio ušao u avion za Moldaviju, na uzvratnu utakmicu protiv Sheriffa, no čim je vidio da Dinamov trener Jurčić nije na put poveo Sammira nego ga je ostavio u Zagrebu – poludio je na njega, demonstrativno izašao iz zrakoplova i ostao u Zagrebu. Već je tada bilo jasno da su Jurčiću u Dinamu odbrojeni dani.

Meni osobno, ponavljam, iznimno je žao što onaj vrlo dobro započeti niz iz jeseni 2012. Štimac nije nastavio i u proljeće i ljeto o.g.

U jesen 2012. imao je uzlaznu liniju. U nizu od četiri službene kvalifikacijske utakmice (protiv Makedonije u Zagrebu, Belgije u Bruxellesu, Makedonije u Skoplju i Walesa u Osijeku), svaka je ta utakmica bila bolja od one prethodne. Igralo se borbeno i čvrsto (iako ne i osobito lijepo za oko, s izuzetkom utakmice protiv Walesa u Osijeku), igrači su grizli, bilo je ritma i dinamike, kao i jedne natjecateljske drskosti – upravo ono što je nedostajalo Slavenu Biliću. Činilo se da će Štimac uspjeti u svom naumu da »ispravi« i »reformira« Bilića na način na koji je u svojim usmenim najavama i nagovijestio.

Onda je došao ovoproljetni i ovoljetni niz od četiri mršave i tanke utakmice (Srbija, Wales, Škotska, Srbija) koje, sve zajedno, predstavljaju diskontinuitet u odnosu na jesen 2012., a kontinuitet u odnosu na ono najgore što smo imali kod Bilića.

Pitanje je svih pitanja: što se to u međuvremenu - od jeseni 2012. do proljeća 2013. - dogodilo, a da imamo ovakav skor i ovakav razvoj događaja. I, iznad svega, što se to dogodilo sa Štimcem. Onaj Štimac, od lani, i ovaj Štimac, kakav je sada, dvije su različite ličnosti (iako, naravno, ima i puno toga što ih povezuje).

Prije nego što je preuzeo izborničku funkciju, Štimac je puno radio na sebi. I psihološki, i mentalno, i svakojako drugačije. To nikada nije ni krio. Puno se iskorigirao u odnosu na samoga sebe kakav je nekada bio, i to u vrlo pozitivnom smislu. To je čak bila promjena vrijedna poštovanja i divljenja.

A sada, pogotovu nakon nedavne beogradske utakmice protiv Srbije, odnekud se izmaljao onaj stari Štimac, zapravo nešto još gore od njega. Kao kontrast na one brižno njegovane, pomno isprofilirane, kojiput i slatkorječive rečenice i izjave od prije (uz ostalo, i prigodom komentiranja euro-utakmica na HTV-u), imali smo izljeve nevjerojatnih vulgarnosti i prostota (u stilu: nabijem te na k...., pos... se na njega itd.) - naročito u onoj dugoj, besanoj noći u Beogradu, u druženju s novinarima, kada je, kako neki govore, i nešto konzumiranog alkohola učinilo svoje.

Kod Štimca se dogodio obrat kakav je malo tko očekivao. Nešto se u njemu otelo kontroli i sada strašno para uši i oči te izbija na vidjelo.

Drugo - nelogičnosti u izjavama, što se opet svodi na pomanjkanje kontrole u samome sebi. Nakon pobjede nad Walesom u jesen prošle godine, Štimac je, te iste večeri, izjavio da ukoliko hrvatska reprezentacija neće igrati u finalu Svjetskog prvenstva u Brazilu 2014., da će on to smatrati svojom osobnim neuspjehom, iz čega će onda izvesti i odgovarajuće konzekvencije.

Sada pak izjavljuje da neće dati ostavku ukoliko se uopće i ne kvalificiramo na to isto Svjetsko prvenstvo. Čovjek se tu mora zapitati: postoji li ikakva logična veza između te dvije izjave?

Ali lako za izjave - puno je veći problem što Štimac ne poznaje (ili barem doskora nije poznavao) ni propozicije natjecanja u kvalifikacijama za SP.

Nakon neriješenog skora sa Srbijom u Beogradu, kazao je da će preostale dvije utakmice (protiv Belgije i Škotske) naša reprezentacija igrati lagano i opušteno, budući da na tablici ne može ni gore ni dolje, te da će iskoristiti tu priliku da ubaci i testira neke nove, mlade igrače (npr. Halilovića).

Onda se ispostavilo da mi još uopće nismo osigurali plasman na SP-u, da se, po pravilima FIFA-e, u kvalifikacijskoj skupini brišu rezultati protiv posljednjeplasiranog u skupini, u našem slučaju protiv Walesa (ukoliko Wales bude zadnji), da se dakle brišu naše dvije pobjede protiv Walesa, da mi nemamo 17 nego samo 11 osvojenih bodova, te da nam je za odlazak u Brazil neophodna još jedna pobjeda - ili protiv Belgije u Zagrebu ili protiv Škotske na gostujućem terenu.

Kako se takva nesmotrenost mogla kod Štimca dogoditi - veliko je pitanje. Da je to učinio neki novinar, čija je odgovornost puno manja nego kod izbornika Štimca, i on bi zaslužio da mu se zbog tog propusta jako zamjeri.

Četvrti je problem što je Štimac, kako se čini, već pročitan kod svojih vlastitih igrača, a to je ono najgore što se može dogoditi jednom treneru, odnosno izborniku. Igrači su shvatili da on nije onakva faca kao što se od samog početka nametnuo.

To je sasvim jasno došlo do izražaja iz Mandžukićeve rečenice, izgovorene odmah nakon utakmice sa Srbijom, kada je rekao da je naša momčad odigrala loše prvo poluvrijeme zato što im je Štimac izričito naredio da ne napadaju i da puste Srbe da igraju, a da su ga oni, igrači, sasvim pogrešno shvatili.

Jasna je bila ironija koja je izbijala iz te Mandžukićeve rečenice; ton kojim je Mandžukić to izgovorio djelovao je optužujuće protiv Štimca.

No najveću je grešku u svojoj dosadašnjoj izborničkoj karijeri Igor Štimac, po mom mišljenju, napravio uoči utakmice protiv Škotske, ovoga proljeća u Zagrebu. Ne zbog Međugorja i Thompsona, kako mu neki spočitavaju, nego zbog sasvim drugih stvari.

Dvoboj protiv Škota shvaćen je isuviše lako i neozbiljno, kao da se polazilo od pretpostavke da ćemo tu utakmicu dobiti bez nekog osobitog truda te da se treba čuvati za odlučujuće dvoboje koji predstoje. A Škoti su se za tu utakmicu itekako brusili.

Jedan moj kolega, nekadašnji sportski novinar, ispričao mi je kako je vlastitim očima promatrao zadnji trening Škota, dan uoči utakmice, na terenima Zagrebella u Veslačkoj. Bio je impresioniran onime što je vidio. Ovako mi je rekao:

- Bila je očita raznovrsnost treninga kod Škota, kao i marljivost svih igrača da punim tempom sudjeluju u onome što im je njihov izbornik dao u zadatak. Taj je trening trajao tri sata i na njemu se točno moglo vidjeti što će se sutradan, na samoj utakmici dogoditi. Iz njega se vrlo lako moglo predvidjeti kako će Škoti protiv nas igrati u Maksimiru. Međutim - što? Na tom treningu, koji je trajao tri sata, nije bilo nikog od naših, niti ikoga iz vodstva reprezentacije, a niti od novinara. A pristup je svima bio otvoren! Da je to netko od naših gledao, sve bi mu bilo jasno. Škoti su baš bili nabrijani i spremni da nešto ozbiljno naprave.

E da sad ja ne budem general nakon bitke - i ja sam taj meč, protiv Škota, shvatio previše olako. Neposredno uoči utakmice poslao sam Štimcu SMS u kojem sam napisao: "Večeras pobjeđujemo s najmanje tri razlike!" Ali ja sam - ako mi je to isprika - pošao od pretpostavke da se Štimac za tu utakmicu temeljito pripremio.

Jedan pak drugi novinar, koji inače rijetko istupa u javnosti jer se malo povukao, kazao mi je:

- Možda smo bili prekritični prema Slavenu Biliću, a možda smo od Štimca s pravom očekivali više. Čini se da je Bilić ipak bolji trener od Štimca. Ako ništa drugo, normalnija je i civiliziranija ličnost, i nikad se nije pretvarao da je drugačiji nego što jest. Za razliku od Bilića, Štimac se stalno pretvarao da je drugačiji, a sad, kad je krenulo nizbrdo, pokazao je svoje pravo lice. Vjerujem da je, kao trener, Bilić studiozniji od njega.

Usprkos svemu, ja Igora Štimca još uvijek ne bih otpisao, i to ne samo zbog toga što smo u zadnjih godinu i nešto dana nas dvojica uspostavili donekle i prijateljski odnos.

Već je prijateljska utakmica protiv Južne Koreje, odigrana samo tri dana nakon dvoboja sa Srbijom, pokazala da još nije sve izgubljeno. Igrači su se na njoj svojski trudili (doduše, igrala je kombinirana momčad), dobili smo i novog vratara (Krešića), osjećala se dobra atmosfera i pozitivan pomak u igri i pristupu igri – iako se u početku činilo da je ta utakmica čisti promašaj i da je HNS (tj. Šuker) napravio veliku glupost što ju je, u ovom terminu, uopće dogovorio.

Moguće je da je Štimac tijekom ovoga proljeća i ljeta imao, i ima, i neke sasvim osobne probleme, da ga nešto na tom planu muči, i da se i zato donekle izgubio i dopustio da mu mnoge stvari izmaknu kontroli.

Zbog toga smatram da treba pričekati da se završi cijeli kvalifikacijski ciklus, s (pretpostavljenim) dokvalifikacijama, i da se tek onda donese konačna ocjena o Štimcu.

Ne treba smetnuti s uma da se naša reprezentacija čak i onda kad joj je na čelu bio Ćiro Blažević itekako znala izvlačiti u zadnjim utakmicama u svojoj kvalifikacijskoj skupini, nakon čega bi onda ipak ostavila sjajan dojam na samome europskom ili svjetskom prvenstvu.

Tako je bilo 1995. u zadnjem kolu protiv Slovenije (nakon čega je slijedilo vrlo dobro odigrano Europsko prvenstvo u Engleskoj, u kojem smo se uspjeli probiti u četvrfinale); tako je bilo i 1997., kada smo plasman na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj osigurali tek u dodatnim kvalifikacijama protiv Ukrajine, da bismo onda na tom istom prvenstvu briljirali i ostvarili spektakularan rezultat osvajanjem trećeg mjesta.

Štimac, dakle, još uvijek ima priliku da ponovi ovakav rezultat (ili postigne nešto slično tome) - iako će se, nakon svega što smo ovoga proljeća i ljeta vidjeli, malo tko na takav ishod biti spreman okladiti.

Google+