Dalmatinski identitet
Dalmatinski identitet, dalmatinstvo[1] ili dalmatinski nacionalizam povijesni je nacionalizam ili patriotizam Dalmatinaca. U 19. stoljeću postojali su značajni dalmatinski nacionalisti, ali dalmatinski regionalni nacionalizam s vremenom je izgubio na značaju u korist etničkog nacionalizma Talijana, Srba i Hrvata, koji su poticale Italija i Austrija, a kasnije i Kraljevina Jugoslavija i njezina nasljednica Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija.[2]
Tijekom uključivanja Dalmacije u Austrijsko Carstvo, Autonomaška stranka u Dalmaciji odbijala je planove za uključivanje Dalmacije u Hrvatsku; umjesto toga podržavala je autonomnu Dalmaciju temeljenu na multikulturalnoj zajednici etničkih Dalmatinaca s drugim dalmatinskim etničkim zajednicama: Hrvatima, Srbima i Talijanima, ujedinjenima kao Dalmatinci.[4] Autonomaška stranka optužena je da je potajno bila protalijanski pokret zbog obrane prava etničkih Talijana u Dalmaciji.[4] Također, podrška autonomiji Dalmacije imala je duboke povijesne korijene u identificiranju dalmatinske kulture kao poveznice zapadne kulture putem mletačko-talijanskog utjecaja i istočne kulture putem južnoslavenskog utjecaja, a takvo stajalište podržavao je i dalmatinski autonomaš Stipan Ivičević.[5] Autonomaška stranka nije tvrdila da je talijanski pokret i naznačila je da simpatizira osjećaj heterogenosti među Dalmatincima, a protivi se etničkom nacionalizmu.[4] Na izborima 1861. godine autonomaši su osvojili dvadeset i sedam mjesta u Dalmaciji, dok je dalmatinski hrvatski nacionalistički pokret Narodna stranka osvojio samo četrnaest mjesta.[6]
Pitanje autonomije Dalmacije raspravljalo se nakon stvaranja Jugoslavije 1918. godine zbog podjela unutar Dalmacije oko prijedloga spajanja regije s teritorijima koji su činili bivšu Trojednu Kraljevinu.[7] Prijedloge za autonomijom Dalmacije unutar Jugoslavije dali su Dalmatinci u redovima jugoslavenskih partizana tijekom Drugoga svjetskog rata, no tim su se prijedlozima oštro protivili hrvatski komunisti te su prijedlozi ubrzo napušteni.[8]
- ↑ dalmatinstvo. Hrvatski jezični portal. Pristupljeno 20. studenoga 2025.
- ↑ Jahn, Egbert. 2008. Nationalism in Late and Post-Communist Europe: The Failed Nationalism of the Multinational and Partial National States. 1. Nomos. str. 330.
U tijeku ovog razvoja, regionalni nacionalizam (na primjer češki, transilvanski, crnogorski i dalmatinski nacionalizam) gotovo posvuda je izgubio na važnosti i morao je ustupiti mjesto etničkom nacionalizmu.
- ↑ When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans: A Study of Identity in Pre-Nationalist Croatia, Dalmatia, and Slavonia in the Medieval and Early-Modern Periods. University of Michigan Press. 2006. str. 287.
Osim tog sveslavenstva, koje je u njemu proizvelo identitet najbliži etničkom, Kavanjin je iskazivao zapaženo "dalmatinstvo". Taj lokalni "dalmatinski" identitet bio je jedini konkurent "slavenskom". I, uostalom, kako je rekao, Dalmacija je njegova domovina. I dva takva identiteta mogu lako koegzistirati i oba mogu imati "etničke" sastojke.
- 1 2 3 Hametz, Maura. 2012. In the Name of Italy: Nation, Family, and Patriotism in a Fascist Court: Nation, Family, and Patriotism in a Fascist Court. Fordham University Press
- ↑ Reill, Dominique. 2012. Nationalists Who Feared the Nation: Adriatic Multi-Nationalism in Habsburg Dalmatia, Trieste, and Venice. Stanford University Press. str. 216.
- ↑ Goldstein, Ivo. 2001. Croatia: A History. 2 izdanje. C. Hurst & Co. str. 80
- ↑ Banac, Ivo. 1984. The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics. Cornell University Press. str. 351
- ↑ Đilas, Aleksa. 1991. Contested Country: Yugoslav Unity and Communist Revolution 1919-1953. Harvard University Press. str. 172
